Splitsko ljeto

Autocenzura gasi revoluciju

Drugi dan 61. Splitskog ljeta bio je rezerviran za premijerno gostovanje kazališta Montažstroj, koje djeluje već četvrt stoljeća, a tek je sada dobilo priliku predstaviti se splitskoj publici. Dvorište Hrvatskog narodnog kazališta poslužilo je kao idealno okruženje za izvedbu predstave A gdje je revolucija, stoko?, koja tek pri prvom pogledu progovara o autorskim pravima i problemu (auto)cenzure. Naime, nakon što iskusite sat i pol ovog glazbeno-kazališnog ostvarenja, postane vam jasno da komad progovora o čitavoj paleti situacija, problema, stanja i događanja koji su postali tako učestali da ih zamjenjujemo s normalnim stanjem stvari, pa često na njih ni ne obraćamo pozornost.

Ovo je predstava o snimci predstave – odmah na početku naglašava Ante Perković, jedan od izvođača koji, osim što na pozornici svira električnu gitaru i pjeva, igra i ulogu naratora koji će upoznati elitnu publiku, kako su izvođači nazvali Splićane stisnute na trošnom gledalištu, s pričom koja se razvila oko predstave Mali čovjek želi preko crte (MČŽPC), koja nije doživjela mnogo izvedbi na kazališnim daskama. Riječ je o projektu u kojem Zbor Malih Ljudi (koji su činili nezaposleni ljudi, ljudi u dužničkom ropstvu, studenti koji jedva plaćaju školovanje, umirovljenici na rubu egzistencije, imigranti, nacionalne manjine…) progovara o stvarnosti koja ih okružuje i problemima koji ih muče. Oruđe (ili oružje?) su ovih malih ljudi pjesme uzete s poznatog kompilacijskog albuma Paket aranžman, koje im pomažu da kolektivno prijeđu granice (tzv. crte) koje predstavljaju barijeru u dostizanju normalnog, dostojnog života. Montažstroj nije tražio prava na izvođenje glazbenih brojeva (pjesama koje su nastale u državi koja više ne postoji i u diskografskoj kući koja također više ne postoji) i upravo zbog toga predstava je prestala s izvođenjem – Zbor se raspao, a jedini ostaci predstave su videozapisi s probi i izvedbi koji se za čitavo vrijeme predstave A gdje je revolucija, stoko? projiciraju na videozidu u pozadini pozornice. Videosnimka je lišena zvuka upravo zbog kršenja autorskih prava, i ukrašena je riječima izmijenjenih pjesama iz originalne predstave; izvođači su se potrudili pronaći rupe u zakonu o autorskim pravima i tako izvesti predstavu koristeći iste pjesme kao u originalu. Zvuk je promijenjen dodavanjem jakih električnih tonova, igra riječima je promijenila tekst pjesama (pa se umjesto kenozoik nije za mene dodaje i socijalizam nije za mene / kapitalizam nije za mene, pjeva se svastika umjesto plastika u istoimenoj pjesmi Idola), a pjesmama su dodani stihovi koji se referiraju na probleme onih istih malih ljudi iz zabranjene predstave – progovara se tu sarkastično o pederima, lezbama, Srbima, Ciganima i ljudima pravoslavne vjeroispovjesti.

Predstava je za ime uzela slavni grafit anonimnog autora, koji je sredinom 90-ih osvanuo na fasadi zgrade studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu, a koji ne podliježe zakonu o autorskim pravima poput naslova Mali čovjek želi preko crte(riječ je o stihu pjesme grupe Šarlo Akrobata). Kazališne daske nisu revolucionarne, naglašava Perković, a izgleda da nije ni glazba. Glazba nije uspjela dati glas malom čovjeku – iz nje je proizašla cenzura koju su izvođači pretvorili u autocenzuru, odlučivši prekinuti s predstavom. Mogli smo, a ipak nismo, ponavlja se nekoliko puta; mogli su se pobuniti, ići na sud, platiti korištenje pjesama, izvoditi predstavu na javnim površinama bez dozvola o okupljanju – sve se to moglo, ali ipak nije. Bunt je trajao do trenutka kada se naišlo na prvi kamen spoticanja, on je bio dovoljan da borba pjesmom prestane i da nastupi tišina autocenzure.

Raspadom Zbora, stanje na pozornici brojčano je siromašnije, ali tu svako osiromašenje staje – energična, glazbena i vokalna skupina koju, uz spomenutog Perkovića, čine i Konrad MulvajBuga Klara BlanušaAndreja Dodig i Nataša Mihoci, od ove su predstave su napravili nešto što više nalikuje nekom velikom glazbenom koncertu koji bi bez problema zadržao pozornost publike mnogo veće od one koja stane na kazališne tribine. Za koncept i režiju zaslužan je Borut Šeparović, koji potpisuje glazbenu produkciju i oblikovanje zvuka (s Konradom Mulvajem), a koreografkinja i asistentica režije je Nataša Mihoci. Uz energično skakanje, plesanje i pjevanje (koje nerijetko prerasta u afektivno vrištanje i izvijanje posljednjih slogova u stihovima) teško je izvedbu okarakterizirati ikako osim dinamičnom. Dinamičnosti svakako u prilog ide i videoprojekcija zabranjene predstave, duplanje glasova sa snimke s izvođačima na pozornici, kao i glasni elektro prizvuk koji je pratio svaku izvedbu. Nakon monologa o srušenim dječjim snovima i teatralnog razbijanja ploče Paket aranžman, autoironija koju ova predstava nosi sa sobom doživljava vrhunac – pozornica i gledalište sljedećih su dvadesetak minuta zagušeni bijelim gustim dimom, a izvođačice marširaju sa crvenim zastavama dok izvikuju stihove kao parole.

Ironizoranjem ozbiljnosti svakodnevice malog čovjeka, kao i glazbenih ostvarenja koji ipak nisu izgubili na prepoznatljivosti, naslov predstave vraća se u prvi plan dok se na videozidu nižu snimke ispisivanja grafita istog sadržaja i dok izvođači vrište pitanje Stoko, gdje je revolucija? U tom trenutku postaje jasno da stoka nisu veliki i moćni ljudi, nisu izvođači i vlasnici autorskih prava koji su odlučili zabraniti predstavu MČŽPC – stoka smo svi mi. Veći problem od cenzure jest autocenzura kojoj su kukavički pribjegli izvođači Montažstroja, i to se ne boje priznati. Iako ističu da ono što su napravili zasigurno nije legalno, oni svoje postupke drže legitimnima, istovremeno priznajući da su se bojali daljnje borbe jer nisu znali koliko su i sami spremni odreći se vlastitih autorskih prava. Dokle god upiremo u neku drugu stoku i okrivljavamo ih za vlastite neuspjehe i prepreke na koje konstantno nailazimo, ponekad je dobro i sebe promotriti iz iste perspektive i zapitati se koliko smo spremni biti buntovni i borbeni; ne samo za pitanja koja su nam osobno bitna, već i za svu silu pitanja koja muče nekog malog, neimenovanog čovjeka koji više ne može ni borbeno zapjevati i tako pokušati adresirati sve ono što ga drži na mjestu i ne da mu naprijed.

Kristina Tešija

foto: Szerda Zsófia
Tekst je prvotno objavljen na portalu infozona.hr 17. srpnja 2015. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s