Splitsko ljeto

Šok kao svrha samom sebi

Druga dramska izvedba Splitskog ljeta nastavila je u sličnom tonu kao i njena prethodnica, ako ćemo suditi po osnovnim motivima na koje se oslanja: želja da se šokira i razdrma publiku, kritika današnjeg društva i sustava vrijednosti, uz neizbježnu golotinju (i ovdje tri žene otkrivaju grudi, kao i u Montažstrojevoj predstavi koja je odigrana drugog dana Ljeta).

Ipak, ThisCasting Mirana Kurspahića, koji je kao polazište iskoristio nagrađivanu dramu Lutza Hübnera Creeps, tek površno i, usudila bih se dodati, mlako adresira navedena pitanja.

Kada šokiranje postane samo sebi svrhom gubi se kvaliteta samog efekta. Nizanje elemenata koji bi tobože trebali šokirati splitsku publiku ipak je bilo preočito i toliko zgusnuto da je proizvelo ravnodušnu reakciju – Okej, što je sljedeće? – kod nekolicine gledatelja kojima sam bila okružena.

Stereotipi na audiciji

No, krenimo od početka: ThisCasting, kako i dvosmisleno ime navodi, predstava je o audiciji (castingu) za poznatu istoimenu tv emisiju koja se bavi showbiz sadržajem – tračevima, skandalima i temama koje bi svakoj normalnoj osobi trebale biti odvratne (disgusting). Tri glumice (Dunja FajdićIskra JirsakMia Biondić) odabrane su za posljednji krug audicije i upravo na pozornici, pred publikom, odvija se izbor za novu voditeljicu. Audiciju vodi glas producenta kojeg se ni u jednom trenutku predstave ne vidi, on je skriven poput Čarobnjaka iz Oza ili Jigsawa u Slagalici strave –  tu je da kandidatkinjama zadaje, u početku apsurdne i smiješne, a kasnije sve bizarnije zadatke.

Počevši s laganim plitkim pitanjima (poznaješ li celebritye, znaš li neki trač, s kojim bi kolegom spavala) on prelazi u pomalo intimnije sfere ispitujući percepciju i zadovoljstvo vlastitim tijelom, karijerom i životom da bi sve eskaliralo u simulaciji seksa, golotinji, tučnjavi i šmrkanju bijelog praha. Tri djevojke su krajnje stereotipizirane – jedna je vitka manekenka, kćerka hrvatskog političara koji je osuđen na zatvorsku kaznu zbog potkradanja naroda, druga je jednostavna djevojka sa sela kojoj gluma baš i nije jača strana ali joj ambicije i upornosti ne nedostaje, dok je treća slika tipične new age aktivistkinje u borbi za prava životinja i ljudi, praktikantica yoge koja grli stabla i izrađuje natalne karte bez ijednog podatka o osobi čiju kartu pravi.

U izvedbi se miješaju privatna i odglumljena sfera kod svake od glumica, ali izvedbe ipak ostaju nekako površne i stereotipne – tek pokoji trenutak tišine ili zamagljeni pogled daje naslutiti da svaka od njih ispod odglumljene vanjštine ima nešto što je muči i zbog čega je pristala na ovakvu audiciju. Riječ je o glumicama koje su, na ovaj ili onaj način, dotaknule dno i ThisCasting im je posljednja šansa da se spase od bankrota, da osvjetlaju obraz pred selom, da dokažu da nisu novcem kupile diplomu.

Mia Biondić je pobrala simpatije publike i jedina je uspjela dotaknuti obje krajnosti u emocijama. Njen pomalo zbunjeni lik uspio je nasmijati prisutne, ali trenuci u kojem bi opsovala producenta i u kojima bi se dalo naslutiti da će se slomiti zaista su jedini dio predstave u kojima se dobije dojam da se ukazuje na problem koji muči sve više građana – krediti i dužnička ropstva koja proizlaze iz toga.

Ostale dvije glumice odlično plivaju u svojim ulogama, ali ostavlja se dojam nedovoljne razrađenosti karaktera pa sve ostaje na jednostavnim i simpatičnim asocijacijama društvenog sloja kojeg predstavljaju.

Publika kao vitalni dio predstave

Osobno, nisam ljubiteljica dramskih ostvarenja koja se previše oslanjaju na ulogu publike; držim da je potrebno dobro dozirati sudjelovanje publike, jer se u suprotnom kod gledatelja proizvede određena vrsta nelagode koja onemogućuje aktivno praćenje predstave već se samo iščekuje sljedeći trenutak kada će se odabrati neki novi (ne)sretnik da iziđe pred prisutne.

Publika u ovoj predstavi igra dvostruku ulogu; ona je vitalni dio predstave jer se casting odvija pred njima i oni su ti koji odlučuju o pobjednici, ali su tu i da pomognu kandidatkinjama (bilo je tu plesa na pozornici, sudjelovanja u intervjuu, a jedan je gospodin stavljen u situaciju da ocjenjuje tijela kandidatkinja koje su na pozornici stajale (raz)odjevene u donje rublje), ali i producentu čitanjem zadataka kandidatkinjama koji su se nalazili u kuvertama zalijepljenjim ispod sjedalica (ti trenuci pomalo podsjećaju na američke lifestyle talk-show emisije gdje se publici na isti način dijele nagrade).

Treća uloga publike, koje prisutni postanu svjesni tek kako predstava odmiče kraju, je uloga ovčica, usudila bi se tako je nazvati. Publika plješće, uzdiše, čudi se i izražava gađenje kada im blesimetar na ekranu koji je smješten na rednjem dijelu pozornice to sugerira. Ipak, splitska se publika pokazala pomalo letargičnom i svojeglavom, pa su bez problema nekoliko puta ignorirali upute produkcije.

Televizijski i internetski prostor svake je nove sezone ispunjeniji sadržajem kojeg ovakav tip emisija promovira, pa je aktualnost i intrigantnost predstave pomalo i promašena.
Obrađene su teme koje su zanimljive već godinama, na način koji bi možda bio šokantan kazališnoj publici prije nekoliko sezona. Osobne priče i traume kandidatkinja nisu uspješno isplivale na površinu, komika određenih situacija ipak nije bila dovoljna da predstavu okarakteriziram kao smiješnu, a šokiranje koje je samo sebi svrha nije pomoglo da je okarakteriziram ni kao šokantnu.

Nejasna kritika i zbunjujući završetak

Ironiziranje plitkih tema i jeftinog tv sadržaja ne nosi sa sobom jasnu kritiku; čitava predstava počiva upravo na onome što cijelo vrijeme želi kritizirati – na elementu šoka, iznenađenju, ruganju, stereotipima, isforsiranim komičnim situacijama, golotinji, krvi i drogi.

Pažnja publike privučena je formatom koji previše nalikuje na televizijsku emisiju koju će mnogi voajerski pogledati iako nikada ne bi priznali nešto tako – da predstava nije postavljena na ovaj način pitanje je da li bi se publika i nasmijala u trenucima kada se smijala (najviše u obraćanju glumica gledateljima i upornom ponavljanju istih gegova tipičnih za karakter koji igraju).

Samo finale predstave, gdje glumice oblače sakoe i prozivaju neke od gledatelja imenom i prezimenom (koji su, pretpostavljam dobiveni anketiranjem prije početka predstave) da ustanu, jer je predstava izvedena upravo za njih i zbog njih izvedeno je na dosta mlak i zbunjujuć način. Ekipa koja stoji iza predstave je, tobože, pratila svaki korak tih gledatelja, snimala njihove želje, reakcije i strahove, i tih nekoliko gledatelja su prave zvijezde ove izvedbe. Na prozvanim ljudima ovo je ostavilo tek zbunjen izraz lica i podsmijeh. Podcijeniti publiku i pretpostaviti da će rečenice Big Brother tipa u njima izazvati čuđenje ili šok je greška koja se ne bi smjela dogoditi u ovakvim izvedbama.

Kao dokaz o zbunjujućem završetku ovog komada može poslužiti glasan uzvik jednog gospodina koji je, nakon mlakog pljeska publike i odlaska više od polovice gledatelja, zaključio da “nije još gotovo – zašto bi inače prozvali ove sve ljude ako ne namjeravaju nešto s njima napraviti ili ih izvesti na pozornicu?

Kristina Tešija

photo: hnk.hr
Tekst je izvorno objavljen na portalu infozona.hr 21. sprnja 2015. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s