GKM.HR
GKM

Dica za sve generacije

Prošlo je više od dvadeset godina od pojavljivanja filma Klinci (Kids) iz 1995. godine, filma koji je prikazom jednog ljetnog dana u životu grupe američkih tinejdžera uspio natjerati javnost da preispita poznavanje sasvim običnih klinaca, onih pokraj kojih svaki dan prolazimo u parkovima i na ulicama. Ogoljeni, naturalistički prikazi nasilja, vandalizma i seksa, kao i alkohol i droga kao sastavni dio svakodnevice grupe djece koja ne razmišlja o budućnosti daljoj od onoga sada i ovdje ostavljaju gledatelja s osjećajem zbunjenosti – je li riječ tek o redateljevu tumačenju i prikazu mladih ili bismo takve scene mogli očekivati kada bismo zagrebali ispod površine onoga što nam vlastita djeca i sestre/braća serviraju kao primjere zabave i provođenja slobodnog vremena? Zaista, nerijetko nas tek sumorni novinski naslovi iz crnih kronika i filmovi koji se ne libe surovosti u prikazu uspiju natjerati da se zbilja zapitamo što to mladi rade kada ih roditelji nemaju na oku. Ništa drugačije ne dogodi se ni nakon gledanja predstave DICA koja je premijerno izvedena u petak 18. ožujka u splitskom Gradskom kazalištu mladih, u sklopu kampanje protiv nasilja Jel ti sad jasno?!

Predstavlja progovara o nečemu pred čime inače zatvaramo oči

Ovaj autorski projekt redatelja Darija Harjačeka i dramaturginje Katarine Pejović ipak ne zastaje na samo jednom pitanju – ova predstava predstavlja čitav niz dvojbi, a gledatelja ostavlja u nelagodnom osjećaju svjedočenja nečemu pred čime inače vrlo vješto zatvaramo oči ili makar okrećemo glavu. Proširuju se ova pitanja i zahvaćaju više generacijskih slojeva od one dice na koju prvo pomislimo kada čujemo tu riječ. Razumiju li roditelji vlastitu dicu, razumiju li dica vlastite roditelje, zašto se ponekad čini da je najgora stvar na svijetu biti drugačiji, možemo li ikada uspostaviti pravu komunikaciju koja uključuje razumijevanje drugog i drugačijeg – to su samo neka od pitanja koja se postavljaju u nešto više od sat vremena predstave.

Dica u kojoj se mogu pronaći sve generacije

Glumci su ovdje i koautori predstave, oni su svojim stavovima i iskustvima stvorili autentične prikaze suvremene splitske svakodnevice. Osim petero glumaca, članova ansambla GKM-a (Vanda Boban Jurišić, Bojan Brajčić, Nada Kovačević, Ivo Perkušić i Mia Vladović), u predstavi sudjeluje i sedmero srednjoškolaca, polaznika Dramskog studija GKM-a (Tina Baričević, Duje Baričić, Matea Marasović, Marin Maretić, Karla Matošić, Andrija Nazlić i Maja Šitum). Svi su oni ta dica o kojoj predstava progovara, ali i svi mi smo ta ista dica, bili mi roditelji, adolescenti, bake i djedovi ili odrasle, samostalne osobe bez obiteljskih (ob)veza – u svakom od nas čuči to neko dite, dite koje ne želi iskakati iz mase, ali i koje želi biti prihvaćeno upravo onakvo kakvo i jest.

Voajerski pogled u svijet tinejdžera

Prikazani događaji, koji se odvijaju u okvirima jednog vikenda i u kojima se isprepliću životi i problemi nekoliko obitelji i pojedinaca, dinamičnom izmjenom kratkih prizora kulminiraju u točki s koje zaista nema povratka, u prizoru noćnog provoda u diskoteci. U ovom se prizoru ono vizualno i glazbeno probija u prvi plan, pa tako ono što započinje kao slow motion Srkijevog (Brajčić) plesa na Crveni ruž Seke Aleksić koji izaziva smijeh gledatelja nastavlja se kao gužva u diskoteci prepunoj pijanih mladića i djevojaka u šarenim šljokičastim haljinama koja zaustavlja dah publike jer u tom trenutku gledatelj se zaista može osjećati kao voajer u svijetu tinejdžera, koji je inače tako dalek i nedostižan. Svi problemi dobivaju okidač upravo u ovoj sceni i nakon nje čak i one humoristične scene ostavljaju gorak okus, jer se osjećate glupo što se smijete trenutak prije scene od koje vam se stvori knedla u grlu.

Opipljivo nasilje pred gledateljevim očima

Na minimalističkoj pozornici (scenografiju potpisuje Harjaček) gužva je nastala tek kada su se priče ispreplele ne samo narativno već i fizički, kada je pozornica postala mjesto više odvojenih sukoba u kojima ipak nije teško pronaći poveznicu. Sukobi su vješto povezani, pa pitanje u jednom nerijetko se nastavlja odgovorom u drugom, sasvim odvojenom, dijalogu i na taj način briše razlike između psihičkog i fizičkog, vršnjačkog i međugeneracijskog nasilja. Upravo struktura, kako odvojenih priča tako i same predstave, najsnažnija je točka DICE. Zbijeno je tu toliko likova, događaja, priča i segmenata iz svakodnevice da vam se na prvi mah sve to možda i učini pomalo nerealnim, ali dijalozi i monolozi brzo pokazuju suprotno. Oni su tako životni, tako svakodnevni da vam se može učiniti da ste neke od tih rečenica zasigurno negdje već čuli ili ih čak i sami izgovorili. Pojam nasilja kao nečeg apstraktnog na ovaj se način pretvara u nešto gotovo opipljivo pred gledateljevim očima, sadržaj koji je prepun isprepletenih osobnih iskustava i stavova uspješno je nadopunjen odabirom likova i situacija u koje su stavljeni.

Široki spektar tema

Tematski, obrađen je širok spektar situacija koje možemo staviti pod krovnu temu nasilja, a ipak nijedna ne ostavlja dojam neprimjerenog uguravanja u sadržaj predstave radi postizanja efekta šoka. Iako situacije i problemi postupno dobivaju na ozbiljnosti i težini, tek kada ih promotrimo u cijelosti sa svim onim radnjama i situacijama koje nismo smatrali tako opasnima i zloslutnima, postaje nam jasnija suptilnost kojom nasilje/nasilnik uzima maha. Nije uvijek riječ o mirnom susjedu, sramežljivom dečku, veseljaku ili glavnom u ekipi, mali koraci koji prethode tragediji često bivaju previđeni pa nam zbog toga nasilni čin nerijetko djeluje tako mističan i nerazjašnjiv. Upravo su trenuci u kojima se iz zakulisja čuju vrištanje i svađa, udarci i plač, auditivni okidači i podsjetnici da se nasilje događa tu negdje oko nas, iako ga u svakom trenutku ne možemo jasno vidjeti.

Glazba u idealnoj mjeri

Glazba je (izbor Harjačeka i Pejović) iskorištena u idealnoj mjeri – ima je taman onoliko koliko je potrebno da pojača dojam i ostavi duboki utisak na gledatelja. Početna i završna scena, u kojoj glumci, poredani ispred velikog platna na kojem je ispisan naslov predstave, ali i ta etiketa koju svi, manje ili više očito, nosimo u sebi, pjevaju Vjeruj u ljubavzaokružuju predstavu melodijom i motivima koji su, kako će se pokazati, na suprotnom kraju spektra emocija od onih čiji će prikaz prevladavati u predstavi. Dok glumci izlaze pred mikrofon i izgovaraju vlastite definicije ljubavi na početku, a želje za sve ljude na svijetu na kraju predstave, ostatak ansambla tek mrmori Oliverovu melodiju. Gledatelju se u tim trenucima sve te definicije i želje mogu učiniti tako poznatima, a ljudi tako bliskima; svi su ljudi negdje u dubini dobri, svi ljudi vjeruju u ljubav, svi mi imamo nekoga koga volimo i tko nas voli. Ipak, kako se radnja raspliće, postaje jasnije da ljubav nerijetko brkamo s nečim što ona nikako nije – ljubomorom i posesivnošću. Jednako kao što ni vlastite želje koje imamo za one iz naše okoline nisu uvijek ono što je najbolje za njih. Glazba se u ostatku predstave pojavljuje u fragmentima (kao refren Rozginog hita na koji tinejdžer Denis pleše u štiklama i trenutak kada torcidaš Srki energično pjeva Da je Smoje živ Studija Frendo) i na taj način gradi stereotipe koje kasnije uspješno razbija.

Predstava koja se tiče svakog diteta

Naime, ovdje nijedan lik nije stereotipičan kao takav – stereotipi su upotrijebljeni u svrhu izvlačenja nekih tema na površinu, ali nikako nisu stavljeni u odnos s nasiljem, gdje je stereotip uzrok, a nasilje posljedica koja se može očekivati kao reakcija. Likovi od krvi i mesa više nisu tek djevojke opsjednute izgledom i dečkima, mladići nisu tek nogometni fanatici ili zbunjeni homoseksualci. Postavljeni u odnos s pojedincima i grupama iz obitelji i društva, njihova se uloga mijenja ovisno iz kojeg (i čijeg) ugla su promatrani. Nasilnik će tako u vlastitim očima biti žrtva, a u očima nepoznate djevojke primjer savršenog muškarca. Tinejdžer koji u noćnim izlascima susreće vlastitu majku i nerijetko se vraća u prazan stan istovremeno je dijete koje ne nailazi na razumijevanje, ali i mladić koji ne uspijeva razumjeti majku koja ne pronalazi zabavu u stvarima primjerenima njenim godinama. Majka koja djeluje kao prevoditelj između dvaju sinova žrtva je psihičkog i fizičkog nasilja, ali u očima mlađeg sina ona je slabić koji se ne uspijeva suprotstaviti starijem sinu.

DICA gledatelja ostavljaju s mišlju da, koliko god malen neki problem vanjskom promatraču izgledao, on je realan i bitan za osobu koja ga proživljava. Samim time, predstava otvara put razumijevanju drugog i tako nudi ključ za borbu protiv nasilja. Zato bi ovu predstavu trebali pogledati i stariji osnovnoškolci, srednjoškolci, nastavnici i učitelji, roditelji i starija braća – ova se predstava tiče svakog diteta, a samim time i svakog od nas.

Kristina Tešija

Foto: gkm.hr
Tekst je izvorno objavljen na portalu infozona.hr 20. ožujka 2016. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s