HNK Split, Splitsko ljeto

Pluća prepuna dvojbi i preispitivanja

Šezdeset treće izdanje Splitskog ljeta u nedjelju, 16. srpnja, ugostilo je predstavu Teatra EXITu koprodukciji s Gradskim kazalištem SisakPluća, drama za koju je britanski pisac Duncan Macmillian nagrađen na Off West End Awards 2013., u režiji Aide Bukvić i izvedbi Amara Bukvića i Jadranke Đokić, transformirala je prostorije Dioklecijanovih podruma u vremensku i misaonu kapsulu prepunu preispitivanja, promišljanja i premišljanja.

Upravo bi rečenica “ako ćemo razmišljati, onda nikada nećemo to učiniti”, izgovorena u nekoliko varijacija tijekom trajanja predstave, mogla poslužiti kao moto, ne samo predstave i odnosa mladog para kojeg tumače Bukvić i Đokić, već kao i mjesto identifikacije svakog suvremenog čovjeka zarobljenog u komunikacijskom šumu informacija i opcija koje mu se, barem se tako čini, nude na svakom koraku. Zaista, življenje u vremenu lakog provjeravanja svih negativnih i pozitivnih ishoda bilo koje moguće odluke, nerijetko sa sobom vuče premišljanje i dvojbe kao svakodnevicu i stil života.

Lavinu preispitivanja, premišljanja i neprekinutog dijaloga potiče ideja o djetetu kao sljedećem logičnom koraku u ljubavnoj vezi. Koliko je pametno donijeti novu osobu na svijet koji puca po šavovima?

Bukvić i Đokić, na trenutke suptilno smiješni, a na trenutke bolno tužni u ulogama mladih ljudi koji svaku odluku važu po nekoliko puta u više navrata, uporno se i nezaustavljivo pitaju jesu li dobri ljudi i jednako lako zaključuju da jesu, ali i da nisu. Žele saditi šume, pomoći onima koji imaju manje, brinu o ugljičnom otisku svakog novorođenog djeteta, novce troše samo na hranu i odjeću (ne podupirući pritom one koji izrabljuju), ali tu i tamo ipak popiju, zapale, sjednu u auto, puste vodu da neometano teče u umivaonik…

Svako postavljeno pitanje i ponuđeni odgovor ubrzo naiđe na protupitanje u dijalogu koji ne prekidaju promjene u prostoru i vremenu koje su naglašene tek promjenom osvjetljenja (Marino Frankola) ili blagom intervencijom u scenografiji (Miljenko Sekulić). Ovakav se dijalog proteže u prostorno-vremenskom kontinuumu od nekoliko desetaka godina, pri čemu je dovoljno intenzivan da zadrži potpunu pažnju gledatelja, ali i dovoljno univerzalan da svatko može otkinuti barem komadić izgovorenih rečenica s kojima će se poistovjetiti.

Predstava je podijeljena na dva dijela pri čemu je u prvom naglasak stavljen na dvojbe i razmišljanja; vrijeme usporeno teče u čekanju savršenih okolnosti, pitanja koja se roje oko glava mladih ljubavnika ne biraju ni mjesto ni vrijeme – uvijek postoji još neka sitnica za promisliti, neka dvojba, neka nesigurnost. Drugi dio predstave nastupa s neodređenim, duljim vremenskim odmakom. A kada naglasak prijeđe “s riječi na djela”, kada te život uspije uhvatiti nespremnog,  vrijeme odjednom dobije karakteristiku fast forward opcije a protagonisti počinju nalikovati na promatrače životnih situacija u koje su bačeni.

Na ogoljenoj sceni na kojoj tek jedan multifunkcionalni ladičar utjelovljuje čitav niz različitih objekata i prostora (pri čemu je najupečatljiviji kontrast između funkcije dječje sobe i grobnice), Đokić i Bukvić u potpunosti su ovladali prostorom, scenskim pokretom i dijalogom koji je na trenutke imao karakteristike žestokog verbalnog nadmetanja, da bi već u drugom trenutku nalikovao monologu u kojem su jedno drugome dovršavali misli i rečenice. Pitanja, dvojbe, razmišljanja i premišljanja tako prestaju biti čvrsto vezani uz određene osobe, situacije ili životno razdoblje; gledatelju postaje očito da se premišljanje kao modus operandi može primijeniti na gotovo sve životne situacije, važne korake, odluke i probleme na koje čovjek može naići.

Upravo je aktualnost tematike i univerzalnost ispričane priče ono najvrijednije u Plućima, kazališnom komadu koji otvara čitav niz pitanja i pritom uspijeva odoljeti nepotrebnom pokušaju davanja odgovora i vrijednosnih sudova. Višegodišnji dijalog ljubavnog para na taj je način uspješno probio granicu “glumci – publika” osiguravajući si život van pozornice i dramskog predloška.

Kristina Tešija

foto: splitsko-ljeto.hr
Tekst je izvorno objavljen na portalu split.com.hr 18. srpnja 2017. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s