Splitsko ljeto

Lampedusa beach – krivi smo (i) mi

Ekstremna desničarska organizacija Defend Europe poslala je brod u borbu protiv spašavanja izbjeglica u Sredozemnom moru kako bi ih ‘vratila u Afriku’. Antiislamska i antiimigracijska skupina poslala je brod C-Star, težak 422 tone, s 25 članova posade, u more uz obalu Libije kako bi spriječili spasilačke brodove humanitarnih organizacija u pomoći izbjeglicama.

Citirane rečenice dio su brojnih članaka koji su osvanuli u medijima prije nešto manje od mjesec dana. Ukupan broj poginulih afričkih izbjeglica u potonućima pretrpanih brodova tijekom posljednje četiri godine premašio je brojku od deset tisuća. Preko deset tisuća individualnih imena i prezima, osobnih prošlosti, snova, trauma, osobnosti, talenata, strasti, strahova i nada poraženo je u bitci sa Sredozemnim morem. Preko deset tisuća ljudi. Ne izbjeglica, migranata, stranaca, drugačijih i drugih. Preko deset tisuća ljudi ukrcalo se u nesigurne brodove s nadom u bolji život da bi taj isti život ostavili u moru. Kakva glupa i nepotrebna smrt!

U programu ovogodišnjeg Splitskog ljeta mjesto je pronašla predstava koja u prvi plan stavlja upravo jedan od tih tisuće i tisuće izgubljenih života. Monodrama Lampedusa Beach, nastala prema dramskom predlošku talijanske autorice Line Prosa, u režiji Senke Bulić i izvedbi Nine Violić, pretvorila je prostor Dioklecijanovih podruma u mučno, muljevito morsko dno. Prostor pozornice prekriven pijeskom se, u kontaktu s vodom koja je periodično kapala sa stropa, pretvarao u mulj podsjećajući sve okupljene na prljavštinu i mrak kojim su obojani očajnički tranziti koji se svakodnevno odvijaju na ruti između Afrike i Europe.

Nina Violić je Shauba, mlada Afrikanka koja doživi brodolom na prekrcanom izbjegličkom brodu ka Lampedusi i koja u bolnom monologu pripovijeda vlastitu smrt. Prisjeća se crtica iz vlastitog života koje su prethodile činu odlaska, obraća se Mahami, ženi koja ju je pripremala za put koji joj je trebao donijeti bolji život u zapadnom svijetu. Nina Violić majstorski je iznijela monolog istovremeno pokazavši izvrsno vladanje vlastitim tijelom i prostorom scene. Već sama njena prisutnost na pozornosti, još prije izgovorene prve riječi monodrame, ovladala je prostorom Dioklecijanovih podruma, kao i publikom koja je, činilo se, u jednom dahu odslušala i odgledala ovu predstavu.

Tjelesnost se u Lampedusi beach isprepliće s misaonim, slike prošlog života sa scenama preživljavanja i patnje; trenuci poetskog monologa prepunog slika afričkog krajolika, obitelji i djetinjstva naprasno su prekinute pričom o gladovanju, bijegu, zlostavljanju, gušenju, silovanju, menstruaciji, proljevu. Uspiju vas na tren prevariti pomalo sanjiva scenografija i glazba (Tomislav Ćurković), eho kojim odzvanjaju pojedine Shaubine rečenice na trenutke zvuče kao poezija, blato kojim je prekrivena i kojim maže lice može vam se učiniti kao kozmetički tretman, a balončići od sapunice pod kojima se grči na zvukove lagane elektronske glazbe odjevena u zlatnu haljinu (Oliver Jularić) mogu vas podsjetiti na prostor nekog noćnog kluba. Sve dok ne shvatite da je grčenje reakcija tijela na nedostatak zraka, da blato guši i da mulj morskog dna postaje ležaj u kojem Shauba prekida borbu i napušta san o plaži Lampedusa i životu u Rimu.

Shaubu tijelo izdaje, ali je njen mozak još uvijek budan, on zapomaže, traži pravdu i dostojanstvo. Proziva vođe talijanske i neimenovane afričke države, proziva ljude koji su upravljali prekrcanim brodom, proziva kapitalista, proziva muškarce… proziva sve nas i djeluje kao ogledalo u kojem odjednom vidimo vlastito lice koje, nerijetko, tako vješto okrećemo od svega što se događa na granicama nama poznatog i sigurnog svijeta.

Shauba je tijekom predstave odjevena u zlatnu, kratku, usku haljinu koja poprima obilježje „druge kože“ dok je ostatak njenog tijela prekriven skorenim blatom. Podsjećajući na zlatni kipić, na trofej, Shauba u ovakvoj haljini funkcionira kao vizualna kritika i podsjećanje na kapitalistički svijet – žena kao trofej, kao seksualizirani objekt. U jednom trenutku na sebe navlači crno odijelo i u ruke uzima kalašnjikov, a sa stopala skida platforme. Mirno sjedi s tom puškom u rukama i prepričava pokušaj silovanja koji je doživjela na izbjegličkom brodu, verbalno i vizualno se suočavajući i obračunavajući s muškarcima koji u ženi „vide samo njenu pičku“.

Slika neprijatelja tako se neprestano mijenja i proširuje; neprijatelj nije samo kapitalist koji tjera tisuće Afrikanaca i Afrikanki u potragu za boljim životom – neprijatelj je i neimenovana afrička država, neprijatelj je i Italija, neprijatelj su Europa, Sredozemno more, prekrcani, nesigurni brod, muškarac, vlastito tijelo koje ju izdaje… Neprijatelj smo, htjeli mi to priznati ili ne, na kraju krajeva i svi mi. Jer, dokle god okrećemo glavu dok neki, nama jednaki, ostavljaju živote u moru koje dodiruje obale našeg svijeta, i mi snosimo jedan djeličak krivice.

Kristina Tešija

foto: splitsko-ljeto.hr
Tekst je izvorno objavljen na portalu split.com.hr 6. kolovoza 2017. godine

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s