HNK Split, Playdrama

Ubojstvo u klubu Quasimodo: Koje je znanje dobro za čovjeka?

Splitska kazališna sezona otvorena je u petak 6. listopada na Sceni 55 premijerom predstave Ubojstvo u klubu Quasimodo, nastale u koprodukciji kazališta Playdrama i HNK Zadar. Režiju potpisuje Nenni Delmestre, a Elvis Bošnjak (ujedno i autor dramskog predloška predstave), Alen Liverić i Justina Vojaković Fingler tumače uloge vlasnika kluba, njegovog prijatelja i bezimene žene.

Joe 1 (Bošnjak) budi se nakon burne noći u klubu s pištoljem u ruci, ne znajući kako je isti dospio u njegove ruke. Poziva prijatelja (Liverić) čija se crvena kravata, koju inače uvijek nosi oko vrata, nalazi u ruci plavokose žene iza šanka. Žena je prekrivena stolnjakom i uzrok je panike koja se ubrzo useli u dijalog dvojice prijatelja.

Schrödingerova plavuša

Šank i stolnjak poslužili su kao kutija u kojoj je smještena ultimativna Schrödingerova mačka; sve dok je prekrivena stolnjakom, nepoznata je plavuša i živa i mrtva, a Joe 1 i Joe 2 su i protagonisti i antagonisti, i hladni ubojice i nevini promatrači. Žena je ovdje tek fizička masa ispod stolnjaka, nju tvore materijalni fragmenti (crvene štikle, pramen plave kose, crvena kravata u ruci), ona nema ime (ona je zvijezda i žena koje se javljaju u snovima i jednog i drugog Joea, ona je ona, bolja polovica, obdarena i sprijeda i straga, ona nije djeva, ona je naposlijetku čak i kuja i kurva…), svedena je tek na mogućnost; ili je živa ili je mrtva, a u svakom slučaju predstavlja problem, prepreku, mjesto susreta, ali i sukoba.

Predstavljena kao objekt, pasivan lik skriven i nepoznat sve do samog kraja predstave, ona funkcionira kao inicijator susreta, dijaloga i sukoba; ona je nevidljivi pokretač radnje koji samim svojim postojanjem dovodi predstavu do vrhunca, do doslovne točke bez povratka u trenutku kada Joe 1 i Joe 2 padnu mrtvi pred šank.

Dinamičnost repeticije

Riječ je o predstavi koju uvelike karakterizira repeticija, počevši od imena glavnih likova (Joe 1 i Joe 2), preko motiva (pištolj, kravata, zvijezda, žena, san, vrt), boja (tople nijanse crvene, žute i narančaste), stripovskih pop art crteža i uzoraka na sceni (koju potpisuje Lina Vengoechea), pa sve do fraza, sintagmi i replika koje izgovaraju glavni likovi, kao i auditivnih elemenata i glazbenih brojeva koji ili zaokružuju (Blue Velvet Bobby Vintona otvara i zatvara predstavu) ili režu tijek radnje i prekidaju prepirku (radijske smetnje tranzistora, zvonjava mobitela i Hendrixova Hey Joe koja je, naposlijetku, poslužila i kao okidač za nastanak dramskog komada).

Kratke, odsječene rečenice, igre doslovnim i prenesenim značenjima riječi (sranje, zatvor, pucaj), ponavljanje fraza, sintagmi i replika grade dinamiku dijaloga koji više nalikuje na verbalno nadmetanje nego na razgovor. Sve je podložno tumačenju i propitkivanju, pitanja su gorivo za neprestani dijalog, a najočitiji su detalji i konkluzije nerijetko objašnjeni do najsitnijeg detalja (poput, primjerice, prepričavanja sna ili rekonstruiranja mogućeg slijeda događanja prethodne večeri).

Zasićenost ponavljanjem motiva i replika ni u jednom trenutku ne ostavlja dojam već viđenog i odslušanog, već produbljuje pitanje koje Joe 1 postavlja na samom početku predstave: “Koje je znanje dobro za čovjeka, a koje nije?” Koliko god je svaki detalj podložan preispitivanju (počevši od svakodnevnih, mehaničkih radnji, preko materijalnih dokaza i detalja, izgovorenih i prešućenih rečenica) i koliko god su odgovori na sva ta pitanja ponekad očiti, oni uporno izostaju u strahu od suočavanja s finalnim odgovorom na glavno pitanje: “Tko je kriv za ubojstvo?”

HNK Split

Dinamika izvedbe Bošnjaka i Liverića u potpunosti zaokuplja gledateljevu pažnju, ne ostavljajući mu ni trenutak za predah i misaono lutanje negdje van prostora kluba Quasimodo i okvira zavrzlame u kojoj su se našli Joe 1 i Joe 2. Glavne su vratolomije ovdje ostavljene za polje jezika, dok je scenski pokret sveden na prešetavanje scenom i gestikulaciju (uz dvije efektne iznimke – Bošnjakovo gotovo opsesivno ponavljanje radnje uzimanja pištolja, pucanja i sjedanja i Liverićevo pantomimsko gušenje imaginarne žene imaginarnom kravatom).

Vojaković Fingler, usprkos činjenici da se pojavljuje tek u posljednjih desetak minuta predstave, uspjela je zaokupiti gledateljevu pažnju izvedbom koja je unijela potrebno osvježenje na splitske kazališne daske. Njena izvedba skladbe Blue Velvet, u kombinaciji s refleksivnim monologom sastavljenim od niza pitanja (kako istražujućih i hipotetskih, tako i retoričkih), zatvara predstavu bez ponuđenog rješenja i odgovora, potvrđujući da je samo (pre)ispitivanje svega vječno, ma koliko nestabilno u svojoj osnovi bilo.

Kristina Tešija

foto 1: Željko Karavida

foto 2: Nenad Marčev

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s