GKL Split, osvrti, Playdrama

Evgenij Onjegin: Otpuhnimo prašinu s klasika

Da živimo u normalnom društvu (iako u ovoj situaciji to nalikuje idealnom), društvu u kojem se za kulturu i obrazovanje izdvajaju realne cifre, društvu u kojem se poštuju i cijene i kulturni i odgojno obrazovni djelatnici, društvu koje shvaća, cijeni, vrednuje i slavi ulogu učitelja, živjeli bismo, uvjerena sam, u društvu u kojem bi djeca i mladi rado odlazili na predstave, u kojem bi kod nekih, sasvim prirodno, ti odlasci urodili znatiželjom i potrebom da iskušaju kazališne daske, reflektore i onu zdravu tremu zbog koje jedva čuješ vlastite riječi od udaraca u prsima, onu tremu koja na tebe djeluje poput droge pa te tjera da te kazališne daske i ushit tražiš što češće i što intenzivnije.

Bilo bi to društvo u kojem bi jednako vrijedno (i isplativo!) bilo biti nogometaš, odvjetnik ili glumac; osim onog duhovnog ispunjenja, onima koji bi se našli u ovom pozivu, on bi pružao i financijsku stabilnost. Bilo bi to, zamišljam, društvo u kojem bi učitelji i profesori rado osmišljavali scenske igre za učenike, u kojem bi postojali brojni glumački studiji gdje biste mogli pronaći ono što vam srce želi. Ne bi vaše prve nastupe gledali tek roditelji i ponosne bake i djedovi, ne bi izlazak na pozornicu bio tek vaša mala, intimna pobjeda; bila bi to pobjeda društva koje je omogućilo još jednom pojedincu da se pronađe, da se izrazi, bila bi to prilika da njegovi ili njeni školski prijatelji svjedoče talentu, trudu, hrabrosti i upornosti koji su potrebni za takav čin, jednako kao što će svjedočiti talentu neke sportske zvijezde u nastajanju ili nastupu nekog od vokalno nadarenih učenika pokraj kojih prolaze svakog dana na hodniku.

Dopuštam si zamisliti društvo u kojem vas roditelji (a i zdrav razum i realnost kojom ste okruženi) neće odgovarati od ideje da život i karijeru posvetite kulturi i umjetnosti, dopuštam si zamisliti društvo u kojem kazalište nije isplativije kao hobi i razonoda nego profesija. Dopuštam si zamisliti društvo u kojem je normalno, kroz formulu iskušavanja na vlastitoj koži, vidjeti zanima li te uopće ideja glume. Onako kao što svi imamo priliku iskušati različite sportove, kao što pjevamo pjesmice crvenih obraza pred razredom, kao što par puta godišnje iskušavamo vlastite literarne sposobnosti nižući metafore i usporedbe kao da sutra ne postoji. Zamišljam društvo u kojem će, nakon školskog sata promatranja kapljice vode kroz okular mikroskopa, učenici vježbati scenski pokret i pokušati prikazati što više emocija izgovarajući uvijek jednaku rečenicu. Jednom ljutito, pa zaljubljeno, uplašeno, ravnodušno… Bez pritiska savršenosti, apsolutnog uspjeha, bez ispravnog i pogrešnog. Onda bi, možda, bolje razumjeli vlastite emocije, kao i emocije drugih, možda bi lakše verbalizirali neke stvari, možda bi se slobodnije kretali, srdačnije grlili, možda bi bili otvoreniji, kako prema drugima, tako i prema tekstovima koji desetljećima čekaju na policama školske knjižnice, samo da bi ih netko jednom u par mjeseci prolistao i, naposlijetku, odlučio se na kraću verziju koja je udaljena tek jedan klik mišem.

Jučer sam u Gradskom Kazalištu Lutaka imala priliku vidjeti nešto nalik tom mom zamišljenom društvu. Puškinov Evgenij Onjegin i osamnaestero njih na pozornici, u dobi od 12 do 15 godina, izgovara stihove, vlada pokretom i mimikom lica, suočava se s tremom na najbolji mogući način: gurajući dalje, bez obzira na knedlu u grlu i pokoju grešku koja se zalomi putem. U publici prepunoj ponosnih roditelja, braće, sestara, prijatelja, baka i djedova, nerijetko se prolomio iskren smijeh, ali je jednako tako, u nekoliko navrata, zavladala potpuna tišina kao produkt zatečenosti i divljenja.

Tko bi rekao da su “današnja djeca” sposobna govoriti o ljubavi, prijateljstvu, izdaji, dobru i zlu, racionalnosti i sanjarenju s takvom lakoćom, takvom univerzalnošću koja sasvim lagano iskače iz okvira tinejdžerskih godina i ulazi u glave prisutnih gledatelja podsjećajući ih na neke trenutne dileme, neke prošle događaje, neke teme koje svakog čovjeka, prije ili kasnije, dodirnu i na trenutak mu izmijene putanju kojom mu je život dotad tekao.

Koliko god djelovale jednostavne, zaigrane i lagane, iza svih ovih izvedbi stoji godina dana uvježbavanja i rada temeljenog na entuzijazmu i ljubavi prema izvođenju. Anastasija Jankovska s ovom je djecom, polaznicima Glumačkog studija kazališta Playdrama, zaista učinila čudo: ogleda se to ne samo u njihovoj izvedbi i sigurnosti kojom većina njih nastupa, već i u prilagodbi predloška, u gotovo nepostojećoj scenografiji gdje je svaki predmet iskorišten do maksimuma (pogotovo efektnima tu su se pokazali predimenzionirani listovi papira), kao i u odabiru jednostavnih kostima i glazbene pratnje odigranim scenama.

Uz izvrsno doziran humor koji u sebi, uz britkost, krije i nešto djetinje nevino, protutežu teškim i životnim temama nude i scenski pokret i rješenja koja predstavu cijelo vrijeme čine zanimljivom oku promatrača. Grupne scene grudanja, igre, sanjkanja i plesa predstavu su obogatile lakoćom i vizualnom privlačnošću, dok su scene dijaloga i (pogotovo!) monologa reakcije gledatelja stavljale na “pauzu” i dopuštale mu da udahne tek kada scena završi. Tu se svakako ističu dva monologa mlade Tatjane, jedan gdje citira pismo koje piše Evgeniju, a drugi u kojem Evgeniju priznaje da je, i nakon tri godine, i dalje zaljubljena u njega. Prva, praćena instrumentalnom podlogom Yanna Tiersena, gledatelja je u potpunosti uspjela uvući u svijet introvertirane Tatjane; na trenutak sam samu sebe trebala podsjetiti da slušam djevojčicu. Ovaj monolog nabijen emocijama svakako je prijelomna točka predstave; ako ste dotad imali neku sumnju, ona je nakon ove scene u potpunosti izbrisana – ovo nije igranje glume, ovo nije zezanje ni razbibriga. Ovo je prava gluma i želite vidjeti i doživjeti još.

U četiri najavljene izvedbe, osamnaest mladih glumaca izmijenit će se u ulogama (kao da uvježbavanje ovog stihovanog klasika nije dovoljno zahtjevno) i na taj način u svaku izvedbu uvesti dodatnu raznolikost i dinamičnost. Oni su, redom: Marin Aschero, Antoni Čović, Duje Dajčbauer, Franka Gulan, Margarita Ivančević, Laura Ivanda, Petra Koceić Bilan, Luka Kožul, Ana Maleš, Roko Marini, Deni Mašić, Vanja Mihajlov, Gracia Nazor, Cvita Radić, Bepo Rončević, Dora Sikirica, Damjan Šarić i Lucija Tomić i, zajedno s mentoricom, učiteljicom i redateljicom Anastasijom Jankovskom, pokazali su kako bi to moglo i trebalo izgledati u tom nekom zamišljenom, normalnom društvu.

Kristina Tešija

fotografija: playdrama.hr

Jedna misao o “Evgenij Onjegin: Otpuhnimo prašinu s klasika”

  1. Lijepo što živite u društvu u kojem je ovakva predstava moguća. Zavidim Vam. Budite mi želju da se preselim u Hrvatsku. Nažalost, na zapadu Europe ovakve teme ni interes ne postoje.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s