GKL Split, osvrti

Grga Čvarak: Vezice se mogu vezati na sto načina!

Svi smo, vjerujem, upoznati s konceptom i likom; ako nešto šuška, znamo iz čije klupe dolazi, ako će netko biti upozoren, velika je vjerojatnost da znamo o kome je riječ, vidimo li šmrkavo, uplakano dijete kako zaprljanih hlača trči prema školi, gotovo smo stopostotno sigurni da znamo tko ga je gurnuo. Bio kriv ili ne, navikli smo da će govoriti da nije on. Kolutat ćemo očima i pitati se kako li mu samo ne dosadi; uvijek bučiti, zviždati, zapitkivati, svađati se, ljuljati na nestabilnom stolcu, lupkati olovkom po klupi. Razredni klaun, vječni krivac, neprijatelj razrednog prosjeka i nastavnikove dobre reputacije.

Vragolasti Dennis, Bart Simpson, Grga Čvarak… sve su to samo varijacije na dobro poznatu temu dječaka čije ponašanje u jednom trenutku prestane biti razigrano i djetinje pa se krene promatrati kao problematično i drugačije, a s takvim promatranjem krenu i opomene, promijenjen stav odraslih (nastavnog osoblja) koji, naposlijetku, nerijetko zarazi i ostatak razrednog kolektiva koji od nekoć popularnog dječaka i uzora odjednom pred sobom ima dežurnog krivca, gnjavatora, čudaka…

web_15

O Grgi čitamo i učimo od početka osnovnoškolskog obrazovanja, njegov nam lik od ranih nogu jasno daje do znanja da u životu i nema baš toliko crnih i bijelih krajnosti, koliko ima sivih tonova u kojima se ogledaju i plusevi i minusevi svakog čovjekovog postupka. Grga bi nas trebao naučiti da je dijete, ma koliko zaigrano, zločesto i vragolasto ponekad bilo, zapravo samo dijete. Dijete koje ima vlastiti unutarnji svijet koji se ne treba poklapati sa svijetom i percepcijom stvarnosti ljudi koji ga okružuju.

U Gradskom kazalištu lutaka Split, Dario Harjaček i Ana Prolić uhvatili su se u koštac s dobro nam poznatim Grgom i njegovim unutarnjim svijetom. Dok računa, Grgi brojke lete oko glave, dok piše test, u njegovoj se glavi ništa ne čuje od bučnog glazbenog koncerta, kada mu dođe crveno, Grga se teško kontrolira pa sve to završi nekakvom bukom, pokojim razbijenim koljenom ili otrgnutim lastavičjim gnijezdom.

Predložak, jednostavna pjesma Ratka Zvrke, jasno razgraničenog polariteta Grginih dobrih i loših karakteristika i postupaka, proširen je pričom o Pustolovu, čovjeku čije eskapade prate sva djeca i koji je, kako to nerijetko i biva, od junaka postao uzor i ultimativni hit. Njegove pustolovine djeca prate listajući magazin “Pustolov”, a svakom novom igračkom i dodatkom (Pustolov sat, mačeta, šešir…) sve su mu bliži. I Grga je, ma koliko bio drugačiji, žrtva ovog trenda i teško mu je odlijepiti misli i oči od silnih pustolovina i priča koje mu se smiješe s izgužvanih stranica magazina. 

web_21

Scenografija (Vesna Režić) i kostimografija (Ana Marin) podsjećaju na vremenski kontekst književnog predloška koji je prošle godine proslavio okrugli 50. rođendan; tregeri, košulje, haljinice i kratke hlačice u toplim nijansama smeđe, oker i žute boje, učiteljica u plavoj kuti, kvadratasti ruksaci/kovčežići, zelena ploča i bijela kreda, zidne tapete… sve miriše na neka zaboravljena vremena i na trenutak biste možda i pomislili da je riječ o nekoj izumrloj vrsti; djeci koja se hrane maštanjem o pustolovini, djeci koja komuniciraju i igraju se bez gadgeta i tehnologije… A onda, kako priča odmiče, uvidite da je dječji svijet zapravo teško podložan promjenama. Razredni kolektiv, čini se, jednako diše danas kao i tih davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća; uvijek je tu neki štreber, neki dežurni krivac, zaljubljeni par, stroga učiteljica…

Scenografija sastavljena od svega par blokova koji rotiranjem mijenjaju ulogu i svrhu (dvorište/ulica, kuća, učionica, džungla), u kombinaciji s igrom svjetla (za oblikovanje je zaslužan Lucijan Roki, a posebno je dojmljivo prigušeno svjetlo u scenama gdje gledatelj ima priliku promotriti svakodnevicu iz Grgine perspektive, sjene lišća koje prate Pustolovove vratolomije, crveno svjetlo pri Grginim sukobima i ispadima), glazbom (Gordan Tudor) i scenskim pokretom (pogotovo su efektni slow motion trenutci koji ono fizičko u fizičkim sukobima stavljaju u prvi plan i dopuštaju gledatelju da ih pomnije promotri i uoči stvarnu ulogu Grge kao dežurnog krivca u svakom od njih) dočaravaju ne samo svijet djetinjstva, već uspješno prikazuju odnos kolektiva i pojedinca, kao i unutarnji svijet pojedinca uspoređen s onim vanjskim koji ga okružuje. U Grginom zviždukanju, kuckanju i odsutnom sanjarenju odjednom uviđamo nešto više od neposluha, zaigranosti i vragolastog karaktera.

web_4

U ulozi Grge našao se Franjo Đaković i zaista je teško zamisliti drugog glumca sa splitskom adresom, a koji bi ovako dobro uskočio u Grgine cipele i rasparene čarape. On je zaista mršav i tanak ko suharak, njegova visina u kombinaciji s nespretnim scenskim pokretom bez problema ispuni scenu kaosom. U ostalim ulogama tu su Alin AntunovićPetra Kovačić, Andrea Majica, Ivan Medić, Tvrtko Štajcer Branimir Rakić

Grga je često okarakteriziran sintagmom muha bez glave i polako i sam počinje vjerovati u taj opis. Kada vas okolina uvjerava u nešto, teško je ne posustati i ne povjerovati da je riječ o pravoj, pravcatoj istini. Ipak, ta ista muha bez glave, dječak koji naoko ne mari ni za pravila ni za ljude kojima je okružen, pomaže bolesnoj majci, napuštenim ptićima, plače zbog prijateljice Mile… Jednako kao što u Čarobnjaku iz Oza Limeni Čovjek pokazuje emocije, Strašljivi Lav hrabrost, a Slamnato Strašilo uspijeva pronaći rješenja za probleme u kojima se nađe, tako nas i Grgin slučaj uči da je etikete i mišljenja okoline o nama samima potrebno uzeti sa pokojim zrncem soli.

Jednako kao što je Krešo uredan, a Mila mirna… tako i Grga ima obilježja koja nisu ništa manje vrijedna niti više pogrešna od tuđih nego su, eto nesreće, malo teža za shvatiti i nerijetko dovode kolektiv u probleme jer kolektiv ipak treba postupati po nekim pravilima. Ili, kako to slikovito navodi direktor; “uredna učionica, uredan svijet”, tako možemo zaključiti “uredan um, uredna osoba”. Jedino što je urednost kao pojam sklona različitim tumačenjima pa će neki bolje funkcionirati u kreativnom kaosu nego u apotekarskom redu; jednako tako će nečiji um vječno biti barem malo neuredniji od tuđeg, samo malo bučniji i šareniji, ali nikako manje vrijedan i ispravan.

Pa i sam Pustolov, utjelovljenje ispravnog dječjeg uzora  odobrenog od strane škole,  na kraju predstave otkriva kako cijelog života ne uspijeva odoljeti pustolovinama koje ga pronalaze, dovode u neprilike i koje su mu, naposlijetku, osigurale nadimak Muha bez glave.

web_19

Za kraj, kako je već očito da ovaj tekst svakako izlazi okvira osvrta na jednu kazališnu predstavu, dopustit ću si prepričati jednu priču koja se odvila pred koji tjedan i koja mi se u glavi vrtila simultano s onim što se događalo na pozornici. Grga Čvarak našeg razreda, dječak vječito razvezanih vezica, dječak koji se savršeno uklapa u dobro nam poznati, lektirski opis vragolana, osim činjenice da je, a valjda to tako biva kad si od krvi i mesa umjesto od slova i ilustracija, teži za rad, manje simpatičan, a više naporan, prepun masnica i ogrebotina, dječak kojemu su neprimjereni komentari stalni suputnici, nedavno je optužen za neku nepodopštinu.

Cijeli je razred instinktivno pogledao u njegovom smjeru kada nam se u učionici pojavio uplakani dječak iz susjednog razrednog odjeljenja. Učiteljice su ušutkale svaki pokušaj obrane i natjerale ga da se ispriča žrtvi. Majka uplakanog dječaka ugledala je sutradan našeg Grgu na pješačkom prijelazu pokraj škole, uključila sva četiri i zaustavila promet dok se verbalno obračunavala s njim. Grga je i dalje tvrdio da nije on kriv. Za sutrašnji je dan već bio zakazan razgovor kod ravnatelja do kojeg ipak nije došlo jer se dječak iz susjednog razreda još jednom pojavio uplakan pred našim malim kolektivom. Suze su ovog puta bile isprovocirane osjećajem krivnje i zapovijedi da se ispriča našem Grgi kojeg je krivo optužio. Bio je, jednostavno, najlakša meta i poznato je da više nitko nema energije propitkivati takve optužbe. Joker, zlatna karta, propusnica, provjereni recept za skidanje krivnje sa sebe… Naš je Grga samo gledao u pod, prihvatio ispriku i tiho, sebi u bradu, promrmljao: rekao sam vam da nisam kriv.

Kristina Tešija

foto: gkl-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s