GKL Split, osvrti

Oj, nađi koji glas je tvoj!

Ako bi sadržaj koji nudimo najmlađima trebao educirati, ohrabriti i motivirati, onda se traganje za o po(r)ukom književnog teksta, filma i/ili kazališne predstave nameće kao logičan zaključak odgledanog i pročitanog. Što će dijete izvući iz konzumiranog, što će ponijeti sa sobom u svijet i odrastanje?

Predstava Šporki Špiro i Neposlušna Tonka, nastala u režiji Ivana Plazibata, a po književnom predlošku Olje Savičević Ivančević, i pouku i poruku jasno iskazuje, bez šarenog celofana, bez neprobojnih metafora, koristeći se svima nam poznatim, Šenoinim imperativom: Budi svoj(a)!

Zaista, postoji li kvalitetniji i bolji savjet koji možete uputiti djetetu ili tinejdžeru od onoga da pronađe vlastiti glas i bude svoj? Da ne dopusti da ga ušutkaju sva ona glasna moranja i trebanja, svako zato kao odgovor na jednostavno zašto?

Tonka (Ana Marija Veselčić) je izgubila svoj glas, nestao je, pobjegao iz grla i sada ju nitko u sivom gradu Utorku ne može čuti. Iako, nije baš da su njene anegdote, pitanja i pritužbe i prije tog gubitka nailazile na uši i glave pune razumijevanja. Grad Utorak ekvivalent je istoimenom danu u tjednu; ne ističe se, ne iskače iz mase, tek je jedan u nizu, poslušno slijedi ponedjeljak i otvara vrata srijedi. U Utorku žive zadovoljni građani, uredno počešljanih kosa i izglačanih sivih odora odijela. Pjevaju, ma gotovo mantraju, o slozi, sreći i blagostanju, a na svaku anomaliju frknu nosom i odmahnu rukom. Tonku je dovoljno pogledati da biste shvatili da se baš i ne u klapa u sve to; počevši od šarene odjeće i rasparenih cipela pa sve do grimasa, krivo otpjevanih stihova i pogrešno otplesanih koraka (odmarširanog marša?)

web_2

Svi za doručak u Utorku jedu zobenu kašu, svi nose jednake cipele na obje noge, ne penju se po krovovima… Svi nalikuju jedno drugom, svi su jednaki i, čini nam se, svi od pamtivijeka izgovaraju uvijek prikladne i ispravne rečenice, onakve kakve se još govore iz onog, gotovo utopijskog, našeg vremena pa vam uopće neće zasmetati kada Tonkini roditelji žustro raspravljaju s Tonkom, a iz njihovih usta čujete samo blablabla. Svi ti silni autoriteti i ispravni ljudi ionako vječno govore isto, neprestano reciklirajući još pokoju varijaciju na uvijek istu temu; to je tako jer je tako oduvijek bilo, a ono što je oduvijek tako bilo, zasigurno je ispravno!

A po čemu ste vi zarobljeni? – pita u jednom trenutku Tonka i uspješno zagrebe po svim okovima koje si moderni čovjek, svjesno ili ne, ispunjava svakodnevicu i život. Tako smo navikli, tako je uvijek bilo, sluša se onaj koji smišlja pravila… – odgovorit će Utorčani glasom Splićana, Zagrepčana, Hrvata, Europljana, svih ljudi.

Tonka se, između ostalog, pita i je li zobena kaša ukusnija baš zato što ju cijeli Utorak uporno jede za doručak, ona je uvjerena da bi jednostavno penjanje na krov sivim Utorčanima promijenilo pogled na svijet i upravo ona, naposlijetku, u Šporkom Špiru  (Petar Konkoj Cailliau) vidi dječaka (Momka! – ispravio bi me, sigurna sam, Špiro da ovo pročita), vidi više od prljavih noktiju i nepočešljane kose, u njemu prepoznaje prijatelja.

web_9

Šporki Špiro i Neposlušna Tonka nude zabavnu priču o borbi protiv zajedničkog neprijatelja koji, eto, ipak nije ni neposluh ni šporkica. U jednostavnoj, bajkovitoj i na trenutke zaista napetoj potrazi za glasom, i Tonka i Špiro pronađu ono najvrjednije – sebe.

Sve je u ovoj predstavi podložno toj velikoj, najvećoj potrazi i po(r)uci; grad Utorak se tako nazire u obrisima pročelja i kosturima kvadara i kocki koje oponašaju zgrade, a šumu predstavljaju tek nekoliko mršavih neonskih svjetala u ulogama granja (scenografiju potpisuje Ozren Bakotić). Kostimografija (Ana Marin) u potpunosti prati jednoličnost Utorčana i Špirovo i Tonkino iskakanje iz tih sivih kalupa, dok se u kostimima Igruše Plakuše (Milana Buzolić-Vučica) i Šumnjaka ogleda bajkovitost koju njihove uloge, naposlijetku, i dodaju ovoj predstavi.

Nešto siromašnija u komičnim dosjetkama i igrama riječi, a to možemo pripisati uzrastu za koji je namijenjena, ova predstava to nadoknađuje scenskim pokretom, gestama i mimikom glumaca, namjernim frfljanjem, promjenama boje glasa i karikiranjem izgovorenih riječi i rečenica. Najupečatljivije je to možda u trenucima kada Igruša Plakuša pamtomimom oponaša Tonku, dok iz zakulisja čujemo Tonkin glas koji magično izlazi iz Igrušinih usta. 

Izostanak klišeiziranog happy enda u kojem bi Špiro oprao tu kosu i uši i dopustio da ga preodjenu u čistu odjeću i pruže mu dom udobniji i veći od obične vreće koju vuče na leđima dodatan je pečat onom imperativu iz naslova ovog teksta. Zašto biti tuđi, kada možeš biti svoj? Jednako vrijedan, dovoljno snažan, samostalan i bitan, iako drugačiji, malo neuredniji i glasniji, ali svejedno mekan ispod površine i nježan po rubovima?

Kristina Tešija

foto: gkl-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s