GKL Split, Mali Marulic, osvrti

Nijedno dite nije škoj

Osamljenost ne bira svoju žrtvu; bili vi visoki ili niski, mršavi ili bucmasti, crni ili plavi, stari ili mladi – osamljenost udara bez obzira na sve, zgrabi te bio ti okružen ljudima, popularan, omiljen i uspješan u svemu čega se dotakneš. Osamljenost je subjektivna i nitko ti nema pravo reći da nisi osamljen ako se tako osjećaš; ona je osjećaj toliko individualan da nas, pomalo paradoksalno, povezuje sa svim ljudima i od nas stvara vojsku osamljenih vojnika, s utezima na prsima i glavom u sivim oblacima.

Osamljenost nije isto što i samoća, ona nastupa bez obzira koliko je ljudi oko nas, koliko nam ljudi svakodnevno piše poruke ili bira naš broj telefona. Samoća, s druge strane, pretpostavlja jedinku odvojenu od društva, bilo to samovoljno ili ne. U samoću se povlačimo reflektirati, u samoći se susrećemo sami sa sobom. Samoća postaje izolacija kada nam je nametnuta, kada joj se ne uspijevamo oduprijeti.

Ivan (Milana Buzolić Vučica) je tek dječak, a nekako uspijeva biti sve navedeno; i osamljen, i izoliran i sam. Da, okružen je ljudima na svom škoju, oko njega krešte none i nonoti  (Sanja Vidan, Branimir Rakić) iz svojih gnijezda od starih škura, ali Ivan je zaista sam. Jedino je dijete na škoju i tu samoću osjeća svakodnevno u nedostatku zabave, igre, vršnjaka. Ivanova je samoća uzrok njegovoj osamljenosti. Ali, da stvar bude još gora, Ivan je i izoliran i sva su mu djeca ovog svijeta ravna vanzemaljcima i njihovu udaljenost osjeća kao pravu izolaciju; na svom je škoju okružen tek pučinom i nekim (više ili manje) mudrim životinjama koje žive u morskim dubinama.

web_12m

Stoga nije ni čudno da se neprestano pita je li Som na cilome svitu, dok razgovara sam sa sobom, nadvikuje se s nonom i nonotom, dok traži savjete od morskih životinja. Ipak, on uzima stvari u svoje ruke i odlučuje zagospodariti svojom sudbinom, pa makar ga s druge strane ovog putovanja čekao kraj svijeta i pravi, pravcati poraz.

Redateljica Renata Carola Gatica postavila je na kazališne daske tekst Olje Savičević Ivančević i od njega stvorila lutkarsku posvetu tom univerzalnom, subjektivnom osjećaju osamljenosti. Osjećaju za koji nerijetko mislimo da zaobilazi one najmlađe i da je boljka tek nas starijih.

Ivanov i Luiđin (Alin Antunović) svijet smješten je u bajkoviti okvir izrađen od tankih šperploča koje tvore obrise oblaka i valova. Pomični elementi scenografije (Alena Pavlović) uprizoruju dinamiku priče i dopuštaju Ivanu da plovi morem na svom škoju, kao da je o riječ o brodu. Svjetlo (Lucijan Roki) i projekcije koje se probijaju kroz transparentne elemente morskog dna i nebeskog svoda od ove priče čine pravu ilustriranu bajku; dok Ivan i Luiđa plove svaki na svom škoju, dok se valovi njišu lijevo – desno, imate dojam kao da listate slikovnicu dok vam pisac šapće u uho (Sanja Vidan se našla u ulozi naratora).

web_11m

Sve su lutke (Alena Pavlović), osim Ivana i Luiđe, izrađene plošno, od tanke šperploče kakva prevladava i u ostatku scenografije. One su tu tek nosioci nekih općih mjesta i karakteristika (gluhi stari s lulom (nono) i metlom (nona) u rukama, pohlepni Koncesionar, grabežljivi Morski pas (Ivan Medić) ili umiljata Medvidica (Andrea Majica)), pokreću se mehanički i nosioci su komike u ovoj priči o samoći, domu, odvažnosti i čovjekovoj potrebi za društvom.

Ivanova priča protkana je temom doma; ni on ni Luiđa ne žele napustiti vlastite otoke, ma koliko oni bili mjesto izolacije i samoće. Dom je, čini se, baš nekako kao i ta osamljenost, subjektivan pojam. Nije svaka kuća dom, niti je svaki dom kuća. Dom je ponekad širi od četiri zida i mekši od betona, a nekad stane u riječ, u pogled, u zagrljaj. Iako možda nijedan čovjek nije otok, sam za sebe, neki otoci i neka mjesta samoće ipak su dio nas i nosimo ih gdje god da odlučimo nogom kročiti, i kojim god morem odlučimo zaploviti.

Osim priče o osamljenosti i domu, u okvire ove bajke uspjela se uvući i doza svakodnevne, gorke realnosti otoka kao mjesta nagriženih prazninom i samoćom, mjesta koja su sve praznija u onoj polovici godine koja iskače iz okvira turističke sezone. S jedne strane oksimoronski prepunjena samoćom i, stoga, neprivlačna novim licima, s druge strane privlačna tek stranim ulagačima koji bi na sve stavili cijenu, znak, zabranu. Nema ništa brezplatno, viče Koncesionar u jednom trenutku, zatečen dječjom dobrotom. Odlazak otočana i starenje otočke populacije za sobom povlači i izumiranje otočkih narječja. Priča o Ivanu ispričana je “izmišljenim” otočkim narječjem koje polako nestaje u govoru mlađeg stanovništva, ali i pod navalom stranih ulagača koji sve prevode na nekakav hibrid hrvatskog i engleskog jezika i svaku brojku preračunavaju u dobre, stare valute.

Ivanova i Luiđina priča gotovo su jednake, u njima se razlikuju tek detalji poput životinjskih suradnika, mjesta radnje i imena likova i, ma koliko bile pojednostavljene, simpatične i djetinje iskrene, u sebi nose onu poruku koju prečesto zaboravljamo; nisi sam, kako u svojim problemima, tako ni u svojoj samoći. Negdje netko možda uzdiše nad istim problemima i muku muči nad istim mukama. Koliko god bile samo moje ili tvoje i, sukladno tome, najmučnije i najteže, naše su muke toliko ljudske da te već ta spoznaja može barem malo umiriti. Ipak na kraju dana svi u isti mjesec gledamo…

web_17m

Kristina Tešija

foto: gkl-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s