Dindim ili o neočekivanom prijateljstvu

Prvog dana jedanaestog izdanja Festivala hrvatske drame za djecu Mali Marulić Umjetnička organizacija Gllugl iz Varaždina izvela je predstavu Dindim, o nježnosti. Riječ je o predstavi inspiriranoj istinitom pričom, onoj o prijateljstvu između starca i pingvina koje se rodilo u toplom Riu de Janeiru. Predstavu je režirala Tamara Kučinović, a ona je, zajedno s ansamblom, i autorica teksta predstave.

U središtu radnje ove lutkarske predstave postavljena su pitanja osamljenosti i prijateljstva. Starac Joao (Nikša Eldan) živi osamljenim, mirnim životom u kolibici pokraj mora sve dok mu svakodnevicu ne poremeti zalutali pingvin Dindim.

Starčev stav prema Dindimu i postepeno uvlačenje pingvina pod starčevu kožu lako se može usporediti sa svim slučajevima odbijanja ideje o kućnom ljubimcu; ako ste imali priliku nekog ukućanina nagovarati na psa ili mačku, bit će vam jasno na što mislim. Prvotni otpor, lagana panika i razdraženost polako, ali sigurno prerastu u brigu o zdravlju životinje i zabrinutost o uhranjenosti da bi se naposlijetku pretvorili u pravu privrženost i, kako i sam naslov predstave sugerira, nježnost.

web_large_989

Starčevim monolozima predstava nije nimalo izgubila na dinamici, oni su tako vješto napisani da će vas njegovo uporno ponavljanje rečenice “ti si u užasnom stanju” svakog puta nasmijati, ali će vas sve te zabrinute rečenice koje se iz njegovih usta neprestano izlijevaju uspjeti i uštipnuti negdje u prsima. U njima ćete odjednom prepoznati borbu protiv osamljenosti, jednako kao što ćete u Joau lako vidjeti vlastitog djeda, strica ili starijeg susjeda. U trenutku kada pomisli da je njegovu druženju s Dindimom zaista došao kraj, i vi ćete naglo osjetiti težinu samoće u brojnim svakodnevnim radnjama; odjednom buđenje, obroci, slušanje glazbe pa ni odmor nisu slatki i topli. Obavijeno samoćom, sve postaje sporije, teže, tiše.

Scenograf Petar Nevžala vješto je uspio prikazati Joaovu kolibicu, pusti okoliš i morsku pučinu kombinacijom pokretnog bloka prekrivenog slamom i staklenog akvarija ispunjenog vodom. Igrom svjetla (u tu je svrhu poslužila obična manja ručna svjetiljka) voda u akvariju i osamljena palma pokraj Joaove kuće dodatno su oživjele, dok je nenametljiva glazba (Marko Hrašćanec zadužen je za glazbu, a Petar Eldan za oblikovanje zvuka) dodatno pojačala emotivnost ovog odnosa, ali i poslužila kao podsjetnik na mjesto radnje u trenucima kada su scenu ispunjavali stihovi  i glas Carmen Mirande.

P1110149

Dindim ne progovara nijednom riječju, ali ipak glasanjem (Sara Ipša za tu svrhu koristi zviždaljku) uspijeva komunicirati i sa starcem, ali i s publikom. Njegovo je glasanje razdraženo, uplašeno, nježno, zaigrano i ljutito, a pravo pingvinsko geganje samo je dodatan pečat i potvrda izvrsnoj animaciji ove lutkarske predstave u kojoj svo troje glumaca zajedno pokreće starca i pingvina (lutke su kreirale Ivana Živković i Sheron Pimpi – Steiner) i to čine s tolikom uigranošću i lakoćom da vam ne preostaje ništa drugo osim uživanja u priči.

Osim Joaovih monologa i Dindimovog glasanja, u prvoj polovici predstave prisutan je dijalog (koji na trenutke ipak više nalikuje paničnom monologu) između starca i veterinara u izvedbi Nikše Eldana i Gorana Guksića. Riječ je o najzabavnijim trenucima ove predstave koji su izvedeni toliko vješto i upečatljivo, a istovremeno tako neprimjetno i lagano, da su pravi prikaz magije koja se dogodi susretom dobro napisanog teksta i izvedbe na sceni.

Ipak, nikako ne smijem preskočiti poetičnu izvedba Zvonka Zečevića u ulozi pripovjedača koja je ovu priču dodatno nabila emocijama i uspješno činila protutežu energičnim dijalozima i monolozima i sveopćem simpatičnom kaosu koji je na trenutke vladao scenom.

Tema osamljenosti i u ovom se primjeru pokazala kao nešto univerzalno, nešto što se uspijeva uvući u živote i mladih i starih, i domaćih i stranih. Ali, jednako tako univerzalna, a usudila bih se reći i puno vrjednija poruka koju svatko iz publike može ponijeti sa sobom nakon odgledane predstave, ona je koja nas podsjeća da prijatelja možemo pronaći na najčudnijim mjestima, u najčudnijim oblicima i najčudnijim stvorenjima.

 

Kristina Tešija

foto: Damir Chytil (gllugl.hr)