GKL Split, Mali Marulic, osvrti

Tek krećemo

Dječji crtež; tako jednostavan, svakodnevan i materijalno jeftin. Za njega vam je potreban tek komadić bilo kakvog papira, nešto bojica i jedno dijete. S druge strane, dječji je crtež ispunjen dječjim svijetom, nečim što smo uspjeli zaboraviti, a što je bilo dio i našeg bića. Dječji je crtež alat za mjerenje djetetove sposobnosti, on je neka vrsta čarobne ulaznice u školski kolektiv. Dječji je crtež iznimno bogatstvo i ponos obitelji, zakačen šarenim magnetima na vrata hladnjaka ili uokviren u društvu velikih slika u hodniku nekog stana. Svoje crteže nerijetko čuvamo, selimo ih iz stana u stan, pokazujemo ih vlastitoj djeci. Ima nečeg smirujućeg u krivudavim linijama i površinama neuredno ispunjenima bojom; dječji su crteži poput sidra čovječanstva, mirno postoje negdje ispod površine i podsjećaju nas da smo svi ispod kože i silnih odraslih uloga zapravo isti. Ljudi od krvi, mesa, snova i želja.

preko7mora-5-manja

Kazališna družina Pinklec na ovogodišnjem se Malom Maruliću predstavila izvedbom predstave koja baš taj dječji crtež stavlja u prvi plan. Predstava Jelene Kovačić i Ane Tomić, Preko sedam mora, preko sedam gora obrađuje, ma koliko taj pridjev groteskno zvučao, aktualnu tematiku ratnih izbjeglica.

Dječji crtež nije samo polazište ove predstave; na njemu se predstava gradi i razvija do neslućenih širina i njemu se, naposlijetku, i vraća. Priča je to o djevojčici Amal (Karolina Horvat) koja iz ratnog Aleppa s roditeljima bježi prema Zapadu, prema boljem normalnom životu i djetinjstvu. Amal na početku predstave crta po fasadi kuće dok kasnije, kada se odvoji od roditelja i krene u potragu za njima, čarobnom kredom crta ono što želi da se stvori pred njom (a ipak nikako se ne sjeti nacrtati upravo mamu i tatu), da bi na samom kraju  predstave na projekcijskom platnu u pozadini pozornice bile prikazane fotografije djece izbjeglica koja drže vlastite crteže u rukama i gledaju u objektiv fotoaparata. Dječji creži u rukama, ali ništa dječje u očima koje gotovo trenutno svakog gledatelja vraćaju iz priče o pustolovini u horor-stvarnost.

preko7mora-preko7gora

U predstavi se u različitim ulogama vješto izmjenjuju Tena A. Torjanac, Mario Jakšić, Davor Dokleja, Igor Baksa i Bruno Kontrec. Energičnost izvedbe kod ove petorke nije jenjavala kako je predstava odmicala, ali ipak je Bruno Kontrec u ulozi ptice ibisa u više navrata u potpunosti ovladao scenom i predstavom. Njegov scenski pokret, grimase i kreštanje vješto su uklopljeni u replike i radnju; bez grotesknosti, bez preglumljavanja, s humorom koji je nastao kao rezultat kombinacije verbalnog i neverbalnog u njegovoj izvedbi.

Karolina Horvat u ulozi djevojčice Amal na trenutke kao da je nestajala sa scene, njena se vokalna izvedba ponekad gubila u sveopćoj buci u kojoj bi se našla.  Ipak, uzmem li u obzir priču i tematiku kojom se predstava bavi, jednaku nježnost i plahost u izvedbi mogu zamisliti u postupcima djece koju su iščupali iz svakodnevice i odvukli u neki bolji svijet.

Predstava nije zaglušena simbolima Istoka i Zapada, pa je taj polaritet u drugom planu i na njemu se ne gradi priča. Slika Istoka gradi se pojedinim elementima u kostimima (Iva Matija Bitanga), prvenstveno suknjama i maramama, ali i (mnogo snažnije i upečatljivije) u glazbi (Nenad Kovačić i Aurwa AlYoussef) i plesu koji ju prati. Ples se pojavljuje u svakom trenutku kada Amal kreće u potragu ili na put prema nekom novom mogućem suradniku u ovoj pustolovini.

Scenografija je, s druge strane, u potpunosti lišena geografskih obilježja; promatraču ona može prikazivati ulice nekog velegrada, jednako kao i uske kale malog mediteranskog mjesta. Ona se oslanja tek na tri crna, metalna paravana koji su postavljeni na kotače. Oni su kuće, zidovi, ulice, more, šuma… što god možete zamisliti. Njihova je površina poput površine školske ploče i do kraja predstave ispunjeni su različitim crtežima i šarama. Njihovo brzo kretanje pozornicom jednako je kaosu koji nastane za oluje na moru, oni su topli dom i tijelo velikog diva. Sve što je potrebno za njihovo oživljavanje je malo mašte i boje… Jednako kao i s onim dječjim crtežima.

Ova priča koja neodoljivo podsjeća na premise Benignijevog La vita e bella i Baumovog Čarobnjak iz Oza, priča koja se usuđuje horor prikazati kao pustolovinu, priča koja se usuđuje nasmijavati gledatelja, primjer je progovaranja o temi pred kojom nerijetko zatvaramo oči i spuštamo pogled. Ipak, nisam sigurna koliko je dovoljna. Fotografije koje zatvaraju predstavu tek su uvod u temu i vjerujem da bi svaki roditelj ili učitelj koji povede djecu na ovu predstavu trebao iskoristiti ovu pustolovinu na kazališnim daskama za priču o onima koji nemaju sretno djetinjstvo i miran san. Inače, sve ostaje na zabavnoj priči, smiješnim likovima, zbunjenim životinjama i avanturi jedne djevojčice.

Postavljanje ove predstave u samo središte 11. Malog Marulića, nakon središnje ceremonije dodjele nagrada najboljim tekstovima, pojačava dojam i naglašava polaritet kojeg smo svi svjedoci; o nekim hororima, tako se barem čini, samo možemo pričati, neke priče možemo poslušati i pobrinuti da ih se čuje. Haljine i odijela u sjedalištima dvorane Gradskog kazališta lutaka Split tako su postali pravi kostimi kulturnog Zapada, simboli komfora, Fortune i čovjeka udaljenog kilometrima (bili oni realni ili tek metaforični) od natopljene, prljave odjeće, ukočenih stopala i uplakanih lica.

30571910_10155118150326503_2209730269718511616_n

 

Kristina Tešija

foto: kdpinklec.com & Jelena Popić (posljednja fotografija)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s