HNK Split, Marulićevi Dani, ZKM

Ono što nedostaje: Što nam to ne da…?

Da ih krenem ispisivati, zauzeli bi većinu ovog teksta. Citati i izreke o “ljudskom srcu koje zadovoljno nikad nije”, o dijelovima koji nedostaju, o rupama u nama, u odnosima, u životima, o privatnim čistilištima i paklima, o vrhovima na koje se svakodnevno penjemo i s kojih promatramo sve vlastite probleme; iako djeluju nekako manji s te visine i odmaka, vidiš ih onako nagužvane i poželiš vrisnuti, pobjeći, napustiti sve te gomilajuće praznine. 

Život je prepun onoga što nedostaje i ponekad, zaista, možemo pokazati prstom i imenovati to nešto; češće je, ipak, riječ o osjećaju, o praznini, o napuštenim sobama iza fine fasade. Češće je riječ o naoko sređenim obiteljima, odnosima, životima.

Nije to boljka suvremenog čovjeka, praznine su tu otkad je i ljudskog roda, otkad je refleksije, otkad je osjećaja samih. Ipak, ovu boljku svojatamo i lijepimo uz ovo, kako nerijetko volimo reći, otuđeno društvo. Društvo u kojem svatko dijeli sve sa svakim tko je zainteresiran kliknuti mišem, ali u kojem nas ono prešućeno često dovodi do ruba i rezultira rečenicama „a bio je uvijek tako ljubazan i nasmijan…“ Društvo u kojem virimo jedni drugima u tanjure, spavaće sobe, kupaonice, misli, a u kojem smo, čini mi se, opsjednutiji nego ikada nekom idejom savršene sreće i ispunjenosti. Toliko gradimo tu sliku sebe da tek na kraju dana shvatimo da se ispod svih tih nanosa boje krije napola trulo, istrošeno platno.

Na ovogodišnjim Marulićevim danima izvedena je nagrađena obiteljska drama Ono što nedostaje, autora Tomislava Zajeca, u režiji Selme Spahić i izvedbi ansambla ZKM; drama koja, kao što i naslov sugerira, stavlja to nešto neimenovano u prvi plan, nešto što nedostaje, a što nas prati u stopu i ne da nam mira.

 

ZKM-web-galerija_Ono-sto-Nedostaje-8

Na blještavo bijeloj, glatkoj, gotovo praznoj sceni (Mirna Ler), duguljastom prostoru nalik na hodnik, čekaonicu, čistilište (ne uspijevam odoljeti pomisli na dobro poznatu priču o putu do pakla i dobrim namjerama), jedva su primjetljive tek dvije izbočine, kvadra u funkciji klupa. Čitav prostor se na lijevom dijelu uzdiže u dijagonalu, brdo, Mount Everest, onu Sizifovu uzbrdicu koja karakterizira (fizički) zahtjevniji dio njegove vječne kazne. Na ovako ogoljenoj sceni uspješno je ispripovijedano nekoliko priča, prikazano nekoliko odnosa i borbi, ostajanja, odlazaka i nedostajanja. Pod i zid scene obloženi su bijelim kvadratnim pločicama koje neodoljivo podsjećaju na piksele, na mjestima gdje “nestaju” i gube se u crnom zidu. Pikseli kao dio neke veće slike, kao niz sićušnih bitki koje svatko od nas vodi svake sekunde svakog dana. Sve dok svijet i život monotono prolaze, kao što scenom polagano prešetava čistačica (Dora Polić Vitez) i glanjca pločice. Sluša probleme, nudi odgovore, postoji, prolazi, korak po korak. 

Ono što započinje energičnim Katjinim (Doris Šarić Kukuljica) monologom koji se izmjenjuje s trenucima tišine i izvrsnim scenskim pokretom (Blaženka Kovač Carić), koreografijom prepunom trzaja koja simbolizira umiranje, nastavlja se nizanjem dijaloga i monologa koji balansiraju između svađe, premišljanja i panike pojedinca. Ništa u tim replikama nije viška, trenuci humora nisu iskarikirani, izrečene su rečenice ispunjene životom, svakodnevicom i kilogramima svega onoga što uporno i neprestano nedostaje.

Dvije simultane narativne linije o koje se sve oslanja su priča o dvije Žene (Katarina Bistrović Darvaš i Nataša Dangubić), dvije sestre koje su suočene sa smrću majke Katje koja ih je davno napustila; dok druga priča u fokus stavlja obitelj starije sestre, njen (gotovo nepostojeći) odnos sa suprugom (Zoran Čubrilo), njihov odnos sa sinom Davidom (Andrian Pezdirc), Davidov odnos s obitelji i s otkrivanjem vlastite (homo)seksualnosti.

Račvaju se ove osobne i kolektivne priče u nekoliko pravaca, a ipak se glatko nastavljaju jedna na drugu i na trenutke isprepliću. Svo to ispreplitanje različitih tema dodatno je povezano fizičkim prisustvom i susretanjem likova na sceni kao i, možda najsnažnije i najupečatljivije, trenucima doslovne fizičke ovisnosti o određenoj osobi (mrtva Katja obješena o kćerkino tijelo, goli David koji se grčevito drži Humanitarca, a kojeg igra Frano Mašković).

ZKM-web-galerija_Ono-sto-Nedostaje-3

U predstavi je glazba (Alen i Nenad Sinkauz) prisutna tek u rijetkim trenucima, ali ne mogu reći da nedostaje; snažni zvukovi vjetra i eksplozije koji prekidaju scene, u kombinaciji s mrakom, djeluju kao pljuska koja publiku svaki puta još više vrati u stvarnost, bez obzira što je ono što promatra scena, gluma, priča.

Osim što su prikazani odnosi, monolozi i dijalozi ispunjeni onim običnim, svakodnevnim životom, nečim čime smo okruženi i za što ne bismo pomislili da je drugačije od tisuća tuđih života, a stoga ni vrijedno pripovijedanja i postavljanja na scenu, dodatan pečat životnosti ovih likova (i priča) daje i njihov izgled (Doris Kristić); nedostatak šminke, isprana, blijeda odjeća, bose noge, noge u papučama ili borosanama; svaka žena, muškarac, mladić, prolaznik na ovoj sceni može biti bilo tko od nas.

Monokromatski prostor scene, kao i izgled likova, ako ga mogu takvim okarakterizirati, tek se pri kraju predstave razbija unošenjem narančaste boje u formi zimskih jakni koje likovi navlače na sebe. Prostor Mount Everesta tada se probija iz metafore do pravog fizičkog ostvarenja, a likovi svim silama pokušavaju doći do vrha, valjda u nadi da će gore uspjeti donijeti neku odluku, otkinuti se od nekih odnosa i očekivanja, baciti se u nešto što ih plaši do te mjere da glavu kopaju duboko  u krznenu kapuljaču jakne, a tijelo bacaju na hladno tlo.

ZKM-web-galerija_Ono-sto-Nedostaje-12

Osobne priče stapaju se u kolektiv nalik plemenu; karakterizira ih jednaka odjeća, lica su im jedva vidljiva, a dijalog je potpuno iščeznuo u finalu predstave. Zamijenjen je vriskovima, trčanjem, puzanjem, ispreplitanjem tijela. Na samom kraju predstave ovo ljudsko pleme nalik stadu životinja u ruke uzima cepine i zajednički razbija blok leda. Scena koja neodoljivo podsjeća na Kubrickovu “Zoru čovječanstva” u prvom dijelu 2001: Odiseja u svemiru, u sebi objedinjuje ono divlje i životinjsko u svim ljudima, a završava paljenjem cigareta likova na sceni, činom koji evocira civilizaciju i suvremenog čovjeka.

Predstava Ono što nedostaje uspješno progovara o pitanjima smrti i novih početaka, o sramu, krivnji, zamjeranju i ljutnji, intimi, idejama i osobama koje su toliko isprepletene s nama samima da nam postaju teret. Lišena ikakve patetike i karikiranja, ova predstava se u potpunosti oslanja na dijalog i scenski pokret koji su ispolirani do te mjere da u njima ne možete naći nikakvog viška. Replike, ma koliko bile obojene situacijom o kojoj likovi progovaraju, mogu poslužiti kao opća mjesta, citati kojima bismo se svi mogli vraćati u trenucima suočenosti s osjećajem praznine. Jedan od njih sam i sama zapisala na samom početku predstave, a sada mi, s nekoliko dana odmaka, ima još više smisla i težine nego što je imao u mraku scene HNK-a:

Nešto mora nestati da bi nešto drugo bilo.

I u tome je sva filozofija, sva težina nedostajanja, odlazaka, ostavljanja i praznina… To je ono što se iskristalizira reminiscencijom; svaki gubitak koji nam razdrma svakodnevicu, nerijetko je tek pripremanje temelja za nešto novo. Bolje, jednako ili gore, samo će vrijeme pokazati.

Kristina Tešija

foto: zekaem.hr


*naslov inspiriran stihovima “Što mi to ne da… Što mi to ne da… Ne da mi da krenem na put… // Što mi to ne da… Što mi to ne da… I tjera me da ostanem tu….” (D. Rundek, Sanjam)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s