Marulićevi Dani, osvrti

Ciganin, ali najljepši: Uvijek može drukčije, samo je teško

Uvijek je problematično to progovaranje u ime drugoga; tanka je granica davanja glasa i oduzimanja istoga – govorenje za, govorenje u ime, govorenje umjesto… brojne su varijacije na temu. Kristian Novak je u svom romanu Ciganin, ali najljepši progovorio u ime Roma (kako kolektiva, tako i pojedin(a)ca), ali i u ime izbjeglica iz tog nekog (ponekad se tako čini) dalekog i gotovo imaginarnog Istoka. Negdje uspješnije, negdje malo manje uspješno, ali ipak, nakon pročitane knjige, ostavljeni ste s dojmom da ste uspjeli čuti koliko toliko autentične glasove, ostavljeni ste ogoljeni od predrasuda, sa (s)likom pojedinca i svim njegovim, čovječjim, vrlinama i manama, sa svim (ne)prilikama koje su ga pratile kroz život i utjecale na njegov životni put i formiranje njega kao osobe.

Roman koji već u svom nazivu evocira neke predrasude koristeći naziv Ciganin, polako, ali sigurno, guli sve nam dobro poznate etikete s likova koji su okupljeni oko dvostrukog ubojstva i jednog teškog nanošenja ozljeda. I ovaj se Novakov roman može iščitati kao krimić, ali – donekle kao i u romanu Črna mati zemla – i ovdje je to tek jedno od mogućih čitanja. Portretirani odnosi između pojedinaca, kolektiva, predrasude koje ostaju tek na površini a ispod kojih se kopa toliko duboko dok i najuporniji ne shvate da su muškarci, žene, Međimurci, građani, seljani, policajci, Romi, Kurdi… ispod svega samo ljudi od krvi, mesa, trauma, snova – to je ono što uspijeva zasjeniti istragu o zločinu i zaokupiti pažnju čitatelja više nego pronalazak krivca.

Tu nastaje najveća diskrepancija između književnog predloška i istoimene predstave s kojom je HNK Zagreb gostovao na ovogodišnjim Marulićevim danima; predstava se predrasudama ne koristi tek u stvaranju okvira priče, ona se na njih oslanja tijekom cijelog trajanja, na njima gradi humor i koristi ih kao jednostavan bijeg u portretiranju pojedinaca, dok je kriminalistički aspekt ove priče stavljen u prvi plan. Ivor Martinić odradio je dramatizaciju književnog predloška, a Ivica Buljan režirao je (pre)dugačku predstavu u kojoj se na trenutke gubio fokus.

Filip Vidović i Nina Violić u ulogama Sandija Ignaca i Milene, Roma i Hrvatice u ljubavnoj avanturi kojoj se protive i jedan i drugi kolektiv, uspjeli su se izvrsnom glumom makar malo probiti iz ahetipskih karakteristika kojima su njihovi likovi obojeni. Najsnažniji ipak u trenucima monologa (jednako kao u romanu), kojih je nažalost bilo premalo da bi izbrisali sveopći dojam karikiranja i pretjerivanja koji predstava ostavlja.

ploam33ppyxtxvxsfe6o.jpg

Radnja predstave možda i predoslovno prati književni predložak i, nažalost, magija kazališta i živog izvođenja na sceni iskorištena je tek u pametno osmišljenoj rotirajućoj scenografiji (Aleksandar Denić), zahvaljujući kojoj su prijelazi između scena tekli glatko i bez pretjeranih pauza. Ipak, navedenih je scena previše, rascjepkane su i kratke tako da je, primjerice, čitav bijeg Nuzata (Dušan Bućan) i Azada (Josip Brakus) iz Irana i Iraka prema Zapadu sveden na crticu u kojoj su oni tek marionete. I u Novakovom romanu ovoj je priči bijega prema Zapadu posvećeno najmanje prostora; ipak, na taj je način uspješno izbjegnuto ono progovaranje umjesto, a opisi različitih stadija tog putovanja bijega dovoljni su da se oslika sav teror koji prethodi onim krizama na granicama koje promatramo na ekranima pametnih telefona ili nekih HD televizora.

Sandi Ignac i njegovi monolozi upućeni Japici (Franjo Kuhar), upute za “odvezivanje čvorova” na svim mjestima koja su obojana subjektivnim značenjima, najsnažniji su dijelovi Novakova romana; postepeno ljuštenje od svih predrasuda i ideja za koje je čitatelj bio, svjesno ili ne, uvjeren da su zadane i nepobitne istine. Bez isključivog oslanjanja na nesretnu sudbinu, s jasnom spoznajom da smo i sami kovači svoje sreće, Sandi prepričava svoj životni put kao mješavinu te sudbine i vanjskih okolnosti, ali i vlastitih manje ili više pametnih odluka.

Na samom kraju prvog dijela predstave, Sandi napokon progovara ovakvim monologom i to je trenutak koji gledatelja može zavarati da pomisli kako će priča nakon pauze krenuti drugačijim, intimnijim tempom. Na zatamnjenoj pozornici, gdje tek sjena tvori čvor o kojem Sandi priča, dobijete dojam kako bi to sve moglo izgledati da je više vremena i pažnje poklonjeno individualnim pričama umjesto razotkrivanju ubojice, kriminalu švercanja izbjeglica ili uprizoravanju brojnih scena koje su od predstave na trenutke učinile nešto veoma slično sapunici (trenuci u frizerskom salonu, roštiljanje u selu, policijska prepucavanja). Glazba (Mitja Vrhovnik Smrekar), tj nedostatak iste (prisutna je tek obrada hita “Ciganin sam, al’ najlepši”), u kombinaciji s kostimima (Ana Savić Gecan) koji graniče s karikiranjem samo pojačavaju taj dojam.

Nina Violić je u Milenu udahnula dodatnu dozu životnosti koja na trenutke čak i izostaje u Novakovom predlošku; na sceni su ona i Sandi ravnopravni, njihove su priče jednako važne i snažne, dok fokus u romanu ipak češće pada na Sandijevu priču. Violić je, priznajem – očekivano, od prvog trenutka zavladala scenom. Jednako snažna u humorističnom, kao i u tragičnom, njena izvedba zaista stavlja scenu (ponekad) pretrpanu likovima  na “pauzu”. Bila gola ili odjevena, nasmijana ili uplakana, u svakom trenutku je u potpunosti i bez isprike Milena, drska žena koja se nikome ne opravdava, koja sve predrasude ponosno nosi na vlastitim leđima i odbija pognuti ramena pod kolektivom. Milena na sceni, istina, ima “muda”, glasnija je i odlučnija nego njena književna verzija, ali takva Milena izvrsno funkcionira na kazališnim daskama i služi kao dopuna Mileni koju sam upoznala između korica knjige, nikako ju ne poništavajući ili stavljajući u drugi plan.

Prostoru romskog naselja Bukov Dol u predstavi je, nažalost, posvećeno najmanje pažnje i vremena. Ipak, likovi Đanija (Livio Badurina), Mirze (Tin Rožman), Tompe (Ugo Korani) i, pogotovo, Albine (Alma Prica) portretirani su zavidnom kombinacijom replika i scenskog pokreta da se time nadoknađuje svaki nedostatak reprezentacije Bukovog Dola i njegovih običaja, stanovnika i prostornih obilježja.

Albinina proročanstva i lagano tonjenje u ludilo najmagičniji su dijelovi predstave; Alma Prica je, bez bijega u karikiranje, portretirala ženu obilježenu predrasudama i zadanom sudbinom, ženu koja prosipa mudrosti lagano poput poštapalica, ženu koja je je istovremeno i jeziva i komična, daleka i bliska svakome u publici.

ok5wkkwhbwaf8bjuyang (1)

Okosnica romana i ispričanih priča može se pronaći na nivou borbe sa samim sobom i sa ustaljenim obrascima ponašanja kolektiva čiji smo dio. Tako je čitavoj toj borbi ponuđena formula koja možda ne garantira uspjeh, ali garantira autentičnost kao sigurno utočište od etiketa koje drugi lijepe na nas, koje oni slični nama lijepe na sebe i nas i koje, naposlijetku, nerijetko i sami sebi lijepimo preko vlastitih misli, očiju, ušiju, usta… Sadržana je u rečenicama koje Đani upućuje Sandiju dok je još dijete;

I zapamti da uvijek može drukčije, samo je teško.

Sadržana je ta poruka i u Azadovim riječima upućenim Nuzatu;

Sanjaš da padaš jer čekaš što će biti, hoće li itko shvatiti što ti je dužan zato što ti padaš. Prestaješ padati kad odlučiš. Preuzmi odgovornost za svoj život. Prihvati da imaš izbora. Uvijek imaš izbora. Kažeš da ga nemaš, ali to samo znači da si izabrao da te sudbina gazi. Tako se ne moraš osjećati odgovornim ni za što.

Bez ulaženja u istinitost ovih riječi u svim situacijama (recite ovo roditelju koji s djecom bježi preko Mediterana u pretrpanom, istrošenom brodu…), uzevši u obzir da o njima progovaraju subalterni, članovi potlačenog kolektiva, one postaju još jedan ključ za borbu s predrasudama. O njima (barem ne fabulativno) ne govori privilegirani Zapad, usprkos autorovom Zapadnom peru, one od pasivnih promatrača vlastitih života čine aktivne, misleće pojedince, pojedince spremne uzeti stvari i sudbinu u svoje ruke i boriti se protiv neke imaginarne zadanosti koja ih neminovno vodi u dobro poznatom pravcu kriminala, neuspjeha, poraza. Ova se borba može iščitati ne samo u Sandijevim, Azadovim i Nuzetovim postupcima; ona je vidljiva u Mileninom povratku u Sobolščak, a neke se natruhe iste ideje daju iščitati i kod policajaca Plančića (Luka Dragić) i Bule (Krešimir Mikić), kao i kod Marijana Hamera (Siniša Popović) i njegovog šverca ljudima. Sve su to pojedinci koji biraju biti akteri umjesto pasivni promatrači koji će dopustiti da se sudbina i okolnosti pobrinu za putanju kojom će krenuti. Neki će odabrati dobro, neki loše, ali u tom je ionako sva čar izbora.

Možeš biti od onih koji su se prepustili očaju i gorčini, od onih što žele osvetu, od onih što odmahuju rukama, od onih što kopaju. Samo, ubij me, ali kao da nikada nije bilo onih koji jednostavno žele živjeti. Takvi valjda dolaze zadnji.

Suptilan u svom humoru, Kristian Novak ne gradi ga na predrasudama. Postavlja se pitanje treba li se tražiti odgovor za neprestan smijeh publike, pogotovo na scene koje su duboko potresne i problematične, u redateljskim rješenjima ili u publici samoj? Već spomenute Đanijeve rečenice mladom Sandiju misao su pratilja koja ga prati kroz život i odluke, dok je splitska publika Đanija doživjela tek kao karikaturu “snađi se” Roma i na svaku njegovu repliku odgovarala glasnim smijehom. Jednaku je reakciju dobila i scena gole Milene koja zapomaže u kadi punoj vode. Je li ijedan od ovih likova uspio doprijeti do publike ili je tek ostao na razini onih zabavnih mjesta i etiketa?

Predstava u kojoj je na trenutke bilo previše svega, najbolja i najupečatljivija (usuđujem se napisati najsvjetlija) je u najtamnijim trenucima; Sandijev monolog, Milenino zapomaganje i tugovanje za Sandijem, sukob i ubojstva, Albinina mračna proročanstva. Predstava u kojoj je na trenutke bilo previše svega, ostala je osiromašena za snažne slike i strah od Trafostanice, za Azada i Nuzata, za zorno podsjećanje da može drugačije, ali je teško – fabulativno, a ne tek pukim ponavljanjem te rečenice.

Kristina Tešija

foto: hnk.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s