HNK Split, osvrti

Smije li žena biti prkosna?

Hrvatsko narodno kazalište Split na izmaku kazališne sezone gledateljima je poklonilo uprizorenje Shakespeareove kontroverzne komedije Kroćenje goropadnice u režiji Ivana Plazibata.

Već sam naslov, s glagolskom imenicom nastalom od nesvršenog glagola umjesto učestalije verzije s glagolskim pridjevom trpnim (ukroćena, op. a.), otvara vrata mogućim tumačenjima; fokusiranje na proces umjesto na finalni proizvod, odmicanje od pasiva… Iako objekt u obje verzije naslova (onaj nad kojim se vrši ili je već izvršeno to kroćenje), naslovna žena, goropadnica Katarina slojevit je lik koji tijekom predstave otkriva mnogo više od onih očitih etiketa: žena, kćerka, sestra, neudana, zajebana.

Premisa ove priče je jednostavna i, pomislili bismo, zastarjela; Baptista Minola (Filip Radoš) otac je dvije kćerke, mlađe Biance (Ana Marija Veselčić) i starije Katarine (Katarina Romac). Za pažnju mlađe, ženstvenije i nježnije (ili se to tako barem na prvu čini) Biance bore se brojni hormonima izluđeni prosci i njihovi prijatelji koji osmišljavaju uspješnu taktiku osvajanja; Hortensio (Pere Eranović), Lucenzio (Stipe Radoja), Gremio (Nenad Srdelić), Grumio (Marjan Nejašmić Banić), Tranio (Nikša Arčanin), Biondello (Luka Čerjan) i Vicenzio (Vicko Bilandžić). No, preduvjet ikakvog uspjeha u udvaranju i mogućeg braka Biance s nekim od prosaca je udaja starije i prgav(ij)e Katarine. Baptista kćerkama trguje kao da su roba pa nije ni za čuditi se da se za takav mamac uhvatio Petruccio (Goran Marković) i pristao uzeti Katarinu za ženu, motiviran bogatom novčanom nagradom.

Predstava započinje dugačkom uvodnom glazbenom točkom i performansom jedine dvije glumice u predstavi; u polutami prozornice, smještene u ostakljenu prostoriju nalik terariju (kavezu?), Veselčić i Romac plešu na energičnu izvedbu Sinnerman Nine Simone. Njihove izvedbe i likovi, iako jasno razgraničeni (kako prostorno, tako i vizualno, tamnom i svijetlom odjećom u koju su odjevene) sinkronizirani su u tom, gotovo životinjskom, pokretu. Zatvorene u sobu, u jednom se trenutku skidaju u donje rublje dok Nina ponavlja riječ power i, iako očigledne, asocijacije o ženi kao tuđem vlasništvu, o ženinom tijelu kao (prividnom?) alatu moći, ipak uspijevaju ovladati scenom i zaokupiti pažnju gledatelja sve do trenutka kada se pjesma prekida dolaskom muških likova i kaotičnom prepirkom i kakofonijom.

Ono što se da naslutiti u uvodu, provlači se i kroz ostatak predstave; ženski su likovi ovdje, ma koliko bili objektivizirani, ipak aktivni i prkosni. Vidljiviji su i snažniji u svojoj prisutnosti od muških likova; tomu svakako doprinosi i činjenica da su muški likovi slično odjeveni, kao i komika kojom su obojane njihove izvedbe. U smiješnom su neki vještiji od drugih, ali kao skupina funkcioniraju kao personifikacija podivljalih muških hormona. Shakespeareov opis udvaranja u ovoj je adaptaciji dobio pečat suvremenosti; muški su likovi glasni, urlaju i zavijaju poput skupine navijača, pale baklje, tuku se i izazivaju, prostače i, čini se, kompeziraju manjak socijalnih vještina lošim humorom, jefinim replikama i komentarima koje upućuju pripadnicama suprotnog spola.

U izvedbi Arčanina humor se najsuptilnije i najuspješnije uspio provući kroz čitavu izvedbu; od replika, preko intonacije, smirenog govorenja i kretanja koji svojim kontrastiranjem smiješnom, energičnom i grotesknom u izvedbama drugih glumaca dodatno pojačavaju humor njegove izvedbe. On je staložen, mudar i prepreden lik koji u tren oka osmisli plan za dostizanje cilja; njegovoj staloženosti doprinose i tamne sunčane naočale i proklizavanje scenom na hoverboardu. U kombinaciji s energičnim i zaljubljenim likom Lucenzia (Radoja), Arčaninova je flegmatičnost dodatno naglašena; oni predstavljaju dva pola – emocije i razum, i u skladu s time i djeluju u pokušaju osvajanja Biance.

Prvo pojavljivanje Petruccia (Marković) na sceni upečatljivo je i dojmljivo; on izranja iz polutame izgovarajući stihove u mikrofon kojim se lupa po prsima, imitirajući pulsiranje srca. Petruccio je mladić koji će se uhvatiti u koštac s Katarinom i koji će od nje (pokušati) napraviti poslušnu ženu. Kada ga tako opišete, očekujete lika koji će u svakom pogledu biti nadmoćan Katarini, koji će ju vješto ukrotiti i pokazati da žena može biti prkosna i prgava, sve dok ne naleti na pravog muškarca. Ipak, u nadmetanju Petruccia i Katarine, koje balansira između verbalnog nasilja i flerta, Katarina uvjerljivo vodi. Iako Petruccijeve riječi otkrivaju drskost, hladnoću i odlučnost, Markovićeva izvedba ipak najsnažnija ostaje tek u trenucima monologa i korištenja spomenutog mikrofona.

Ostali su muški likovi ipak ostali zasjenjeni izvedbama Romac, Veselčić, Arčanina i Markovića. Tomu je doprinijela i količina muških uloga koja ni ne dopušta značajnije isticanje nekog od brojnih likova, ali i sličnost u komičnom gdje ste na trenutke pod dojmom kao da su mladi glumci ovu predstavu pripremali pod mentorstvom starijeg kolege Srdelića. Bijeg u zavijanje i vikanje u određenim je scenama ovu predstavu povukao u okvire pretjerivanja i neuspjelog pokušaja humora.

Vizualno najupečatljivije slike u predstavi (Katarinino pljucanje/prskanje vode na početku predstave, šaranje crvenom šminkom po staklenim stijenkama i igra reflektorima koji su upereni u izmučenu i izgladnjelu Katarinu na podu) dodatno su pojačane izborom glazbe (Damir Šimunović, Ivan Plazibat) koja podcrtava svaku prikazanu emociju i, pogotovo kada je riječ o vokalnim izvedbama, funkcionira kao pauza u radnji. Na tom se planu pogotovo ističe The Boxer Simon & Garfunkela u izvedbi Romac koja, usprkos lošijem izgovoru engleskog originala, uspješno kombinira pjesmu i scenski pokret kao alate komunikacije i pokušaja otpora u odnosu s novopečenim suprugom.

Iako je riječ o komediji, smještanje ove adaptacije u neimenovano mjesto i vrijeme, a koje bi lako moglo biti ovdje i sada, dodatno je utjecalo na dojam da je na trenutke riječ o zaista mučnoj predstavi u kojoj će vas neke scene i tekst šokirati (ističe se tu scena u kojoj muškarci pritišću Katarinu o tlo, a koja neodoljivo nalikuje mučnoj sceni silovanja iz filma Irreversible, kao i Katarinin monolog dok izgladnjela opisuje vlastitu svakodevicu i novosklopljeni brak), ali je možda šokantniji onaj sloj koji se otkriva dodatnim promišljanjem o premisi radnje i smještanju iste u sadašnjost; koliko je ovakvo shvaćanje žene zaostalo i zastarjelo, a koliko je aktualno? U vremenu u kojem se ženama pokušava zanijekati pravo na slobodno i autonomno odlučivanje o vlastitom tijelu, u kojem se žena smatra tek inkubatorom, u kojem je žena drugotna, vrlo nam brzo postane jasno da je postavljanje ovakvog komada pred suvremenu publiku potrebno i dobrodošlo.

Ana Marija Veselčić i Katarina Romac u nekoliko su snažnih zajedničkih scena, kao i u grupnim scenama, uspjele pokazati i dokazati kako to žena smije i može biti prkosna. Osim što plešu, skaču, smiju se, svađaju i fizički obračunavaju, Bianca i Katarina su, ispod svih tih slojeva prkosa i energije, osobe koje se jednostavno pokušavaju snaći u društvu i normama koje im je to isto društvo nametnulo. Počevši od oca čija naklonost nalikuje brizi trgovca o svježini robe, pa do udvarača koji su, čini se, zaokupljeniji nadmetanjem s konkurencijom nego s građenjem odnosa sa ženom, one su već u startu na neki način osuđene na propast: ili ćeš prihvatiti to što ti se nudi i biti pokorna suprugu, ili ćeš ostati stara cura (i opet biti pokorna, ali ocu). U takvoj je računici čak i Katarina, prkosnija i samostalnija, pristala (odabrala bi svakako bio neprimjeren glagol) na manje od dva zla i našla se u ulozi lovine kojom lovac uskraćivanjem hrane pokušava ovladati.

Katarina je tijekom predstave okarakterizirana nazivima i sintagmama zbog kojih se ona goropadnica iz naslova doima poput simpatičnog nadimka. Ona je luda i zajebana, divlja mačketina, svadljiva luđakinja, sramota, vražji izrod, očeva žalost, umišljena, divlja, depresivna prostakuša. Iako je on taj koji ju kroti, Petruccio je slabiji od nje; iako ravnopravni u verbalnom nadmetanju, kada su odvojeni, jasno je uočljiva sva Katarinina snaga koja Petruccija stavlja u sjenu. Njen grleni smijeh u trenucima okrutnosti prema sestri i prkošenja obitelji i običajima pojavljuje se kao završni dio njenog finalnog monologa o poslošnoj supruzi i nužnosti služenja suprugu, monologa koji bi trebao pokazati i dokazati njenu ukroćenost.

Ipak, zlokobni, nekontrolirani smijeh kojim završava svoj govor, ostavlja prostor za razmišljanje; ne čini se više važnim pitanje smije li žena biti prkosna – ono nestaje pred onim može li prkosna žena ikada biti ukroćena?

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s