osvrti, Splitsko ljeto

Za umrijet od smijeha: Treba stati kad je najbolje

Mnogi su faktori zaslužni za moju ljubav prema kazalištu; neposrednost dramske izvedbe, svjedočenje nečem unikatnom (ma koliko puta izvedba bila ponovljena), trenuci u kojima se dogodi onaj, gotovo magičan, spoj kvalitetnog dramskog teksta, režije, glume, pokreta, scenografije, kostimografije i glazbe. Riječ je o onim predstavama koje vas ostave bez daha i koje vam pokažu kakvu snagu u sebi krije kazališna forma. Ipak, ono što će me uvijek “kupiti” i zbog čega znam zažmiriti na neke od prethodnih elemenata, skriveno je u snazi poruke koju kazališna predstava uspijeva prenijeti do publike. Dva su polja djelovanja na tom planu za mene ipak najslađa i najdraža; kritika društva i davanje glasa podređenom/Drugom/nevidljivom – svako umjetničko djelo koje uspije makar u jednom, u mojim se mislima zadrži mnogo dulje od “spuštanja zastora” i gašenja reflektora.

Jučerašnja izvedba predstave Za umrijet od smijeha u sklopu Splitskog ljeta, nastale u koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art obećavala je već od samog početka. Neposrednost izvedbe i dva monologa kojima su pojedinci progovorili u ime onih neshvaćenih, nevidljivih, drugačijih, priznajem, u mene su uspješno ubacili sjeme nade da je riječ o predstavi koja će me ostaviti bez teksta. Dogodilo se nešto slično; iako nisam ostala bez riječi, u mojoj je glavi ostala tek jedna – zašto?

No, krenut ću od početka. Predstava nastala prema dramskom tekstu Laughing Wild Christophera Ferdinanda Duranga (adaptaciju je odradio Marko Torjanac), u režiji Marka Kovača, progovara o društvenim normama koje smo svi (bili mi toga svjesni ili ne) više ili manje prihvatili, o društvu, o većini i pojedincu koji se u tom društvu ne snalazi. Predstava, okarakterizirana kao satirička fantazija, opisanu američku društvenu zbilju 80-ih godina prošlog stoljeća zamjenjuje onom nam poznatijom, hrvatskom, vremenski udaljenom nekih stotinjak godina od današnjice, u 2132. godinu.

Dva protagonista ove predstave, neimenovani On (Marko Torjanac) i Ona (Gordana Gadžić) predstavnici su svih onih koji odskaču od normi, koje je društvo odbacilo, koji su čudni, drugačiji, “ludi”. Predstava započinje snažnim dvadesetominutnim monolozima, prvo Nje, a zatim i Njega, u kojima opisuju vlastite svakodnevice i bitke s nekim “normalnim” i uobičajenim stvarima i situacijama, u kojima se ni Ona ni On baš i ne uspijevaju snaći, barem ne onako kako društvo očekuje. Torjanac je u ovom monološkom dijelu predstave za nijansu uspješniji od Gadžić, njegov monolog teče glatko i prelijeva se iz teme u temu bez pretjeranih zastoja. Promišljanja o društvu nastavljaju se na anegdote i tegobe iz vlastita života koje su pruzrokovane nemogućnošću normalnog funkcioniranja u društvu, a začinjena su pametnim igrama riječima i suptilnom, ali probadajućom, kritikom uvriježenih stavova i “normalnih” obrazaca ponašanja. Gadžić je, s druge strane, ipak ostala u sjeni kolege, usprkos izvrsnoj izvedbi početnog monologa. Njen je lik svakako labilniji od Torjančevog, pa samim time i teže funkcionira u društvu, a na neki način to se preslikava i na funkcioniranje u (su)odnosu s publikom od koje neprestano traži potvrdu što je nerijetko rezultiralo (neugodnom) šutnjom i prekidalo fluidnost izvedbe.

I Torjanac i Gadžić u svojim monolozima, koji balansiraju na granici monodrame i stand-up točke, u potpunosti vladaju prostorom scene i publiku (uglavnom) drže zainteresiranom, bez obzira na nedostatak rekvizita i scenografije (prisutan je tek jedan barski stolac). Hvataju se u koštac s pitanjem društvenih normi, čovjekovog dostojanstva, smisla života, religije, ljubavi, seksa, mentalnog zdravlja… bez posezanja za jeftinim humorom i izlizanim forama.

Trenutak kada se On i Ona nađu zajedno na sceni, trenutak je kada magija nestaje i kada kreće “objašnjavanje” publici; drugačije to ne mogu okarakterizirati. Nižu se trenuci različitih scenarija iste situacije (sukob pred policom s konzervama tunjevine), opisivanje snova koji se nerijetko isprepliću, miješa se imaginarno i zbilja i sve postaje relativno; kako vrijeme, tako i mjesto radnje. Ništa čudno, kroz čitavu priču ipak vas vodi dvoje pojedinaca kojima baš i nije za vjerovati.

Scena u kojoj imaginarno (i “ludo”) dolazi do vrhunca, scena je talk show-a Željke Ogreste u kojoj ulogu voditeljice preuzima Ona, a On postaje lik sv. Željke Markić, zaogrnute u ružičasti plašt, s plavom perikom i s aureolom/krunom prepunom domoljubno-vjerskih simbola na glavi i žezlom u ruci. U tom trenutku predstava prelazi granice stand-up komedije i pretvara se u skeč kojem je cilj zabaviti što širu publiku.

Gdje je zapelo, kako se dogodilo da od nečega toliko snažnog predstava postane karikatura kritike društva? Jasno je svakom stanovniku Lijepe Naše da nije potrebno povećalo i štap za razmicanje gustiša da bi se došlo do situacija, ljudi i stvari koje su podložne kritici. Stavite povez preko očiju, zavrtite se dva – tri puta oko vlastite osi i uperite prstom; šanse da ćete pokazivati u smjeru nečega što ne štima u ovom našem društvu nisu malene.

O društvu koje nalikuje karikaturi progovarati karikaturno ne samo da nije inovativno, dovitljivo i smiješno; pretvara se taj način oslikavanja “svega naopakog u društvu” u ruganje s publikom. Predstava tada počinje nalikovati na dječji igrokaz u kojem oponašanjem i maskom moraš utjeloviti lik, još uvijek nevješt u služenju drugim kazališnim izražajnim sredstvima.

Zasićenost simbolima u ovom dijelu predstave postaje zaista pretjerana. Ništa nije ostavljeno promišljanju i “mašti”, sve je etiketirano i jasno deklarirano – počevši od Željke Markić koju je, priznajem, Torjanac izvrsno “skinuo” (gdje oduševljenje gledatelja staje, jer koliko vas zainteresiranim može držati dobro oponašanje osobe čiji je način govora i “argumentaciju” skoro svatko od nas i sam makar jednom pokušao “skinuti”), preko spominjanja svega čemu se racionalan pojedinac, htio to priznati ili ne, naruga, ako ne u javnom diskursu, onda barem tijekom nekog intimnog druženja s istomišljenicima; vjerovanje da je Zemlja ravna ploča, homofobija, nacionalizam, odnos religije i seksa, religija sama…

Progovaranje o patrijarhatu, konzervatizmu, nacionalizmu, zatucanosti i strahu od svega drugačijeg svelo se na razbacivanje dosjetkama za koje imate dojam da ste ih već imali priliku čuti nebrojeno puta u javnom diskursu (primjera radi, sintagma ima se, može se), a sve što je na prvu smiješno, u ovom vam skeču dosadi već nakon treće Željkine umiljate rečenice ili zvuka bubnjeva (drumroll) koji označava šokantno pitanje “u glavu” i imitira iscenirane dramatične situacije kojih ne nedostaje u emisijama ovog formata.

Povratak iz ove scene publiku ostavlja zbunjenom, On i Ona sanjaju, budni su, normalni su, “ludi”? Izgleda da je sve moguće. Njihova se priča (anegdota?) sretno završi kada shvate da je pronalazak puta do vlastite biti suosjećanje s drugim, susret s drugim – ovaj je klišeizirani happy end praćen dječjim smijehom (u prethodnim verzijama iste situacije pokraj police s tunjevinom redovito se javljao zvuk dječjeg plača), spoznajom da su došli do vlastite biti i, finalno, otkrićem publike da je cijelo vrijeme, očito, svjedočila ludim postupcima dvoje bjegunaca iz ustanove zatvorenog tipa.

Predstava koja se u koštac hvata s brojnim aktualnim temama i problemima, izgleda da je zagrizla više nego je uspjela sažvakati. Ne bi taj osjećaj nakon odgledane predstave bio toliko gorak da niste imali priliku svjedočiti dobroj glumi, dobrom tekstu i kvalitetnoj kritici društva, kao i uspješnom progovaranju onog Drugog, u ovom slučaju dvoje “ludih” pojedinaca čije diskurse vežu dvije točke: oboje ne vole ne podnose ljude i oboje su skužili da je ključ života u disanju. Predstavu je bilo dovoljno graditi na te dvije točke, na to dvoje pojedinaca, na želji koju Ona izgovara pri samom kraju: “Hoću punu čašu, hoću da se prelijeva, hoću da nije sramota to željeti”, na želji koja je toliko inherentna svakom čovjeku i koja bi više od svih karikiranja pokazala koliko su svi “mali” ljudi jednaki u svojoj biti i koliko je “normalno” i “funkcionalno” društvo sposobno sažvakati i ispljuniti svakog “malog” čovjeka koji odskače od bilo koje, trenutno ustaljene norme. Bio to religijski fanatizam, nacionalna histerija ili nešto sasvim treće, nije bitno. Tek tada biste nakon “spuštenog zastora” i ugašenih reflektora bili ostavljeni s dojmom da niste svjedočili dobroj glumi bačenoj u vjetar i dobrom tekstu okaljanom nepotrebnim nagomilavanjima.

Kristina Tešija

foto: rugantino.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s