osvrti, Splitsko ljeto

Famozna: nadmetanje smijeha i aplauza

Kako funkcionira onaj (ne nužno američki) san o samoostvarenju i pet minuta slave ako je protagonist (sanjar) lišen talenta za to o čemu sanja? Kako funkcionira naš pogled na ljude koji se silno trude u nečemu što im očito ne ide? Kako se osjećate gledajući pojedince koji slikaju, a nemaju osjećaj za proporcije, ljude koji ne glume, već preglumljavaju, osobe koje pišu nižući klišej na klišej, začinivši ga dobrom količinom pravopisnih, stilskih i gramatičkih pogrešaka? Kako se osjećate gledajući reality zvijezde koje posegnu za mikrofonom i samouvjereno tule u njega u nekom noćnom klubu? Bude li vam neugodno, budete li iznervirani ili se čak osjetite nadmoćnima pri pogledu na ljude koji se sramote pred očima javnosti i ne odustaju od nečega što im, budimo realni, jednostavno ne ide?

Najpoznatija takva osoba možda je Florence Foster Jenkins (1868. – 1944.), najgora operna pjevačica, kako su je prozvali, a koja je dovitljivo tvrdila da za nju “možete reći da ne zna pjevati, ali ne možete reći da nije pjevala”. Ako je suditi po onome što je sačuvano iz njenog života, po svjedočanstvima, snimkama i fotografijama, nameću vam se dva moguća zaključka; Florence ili nije bila svjesna vlastitog nedostatka sluha i osjećaja za ritam, ili je odlučila ignorirati taj nedostatak talenta i gurati dokle ide. A možda je riječ o nekoj suludoj kombinaciji obje mogućnosti, nekoj uvrnutoj formuli koja garantira uspjeh, pa makar bio praćen podsmijehom i gurkanjem laktovima.

Bilo kako bilo, Florence je bila ustrajna i danas je njen lik dosegao status legende o kojoj se postavljaju predstave i snimaju filmovi. U 2016. godini na filmskom ju je platnu utjelovila Meryl Streep, a od 2005. godine komedija Glorious!, britanskog dramatičara Petera Quiltera, nasmijava kazališnu publiku i prevedena je na 27 jezika, izvođena u 40ak država i uspjela je Quilteru osigurati prestižnu nagradu Laurence Olivier.

Glumačka družina Histrion na ovogodišnjem Splitskom ljetu gostovala je s predstavom Famoza, adaptacijom Quilterove komedije pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića i u prijevodu Petre Mrduljaš Doležal, a u kojoj je naslovnu ulogu teatralne, nespretne i komične Florence odigrala Anja Šovagović Despot.

Famozna je predstava koja će vas zabaviti, Šovagović Despot je uspješno “ovladala” lošim i nekoordiniranim plesnim pokretima (Ljiljana Gvozdenović zadužena je bila za koreografiju) kao i pjevanjem van tonaliteta i ritma (Šovagović Despot radila je s glazbeno-vokalnom mentoricom Martinom Tomčić). Već su ti elementi, u kombinaciji s Florencinim teatralnim kretanjem pozornicom u trenucima kada ne nastupa, dovoljni da vas nasmiju i zadrže zainteresiranima. Radnja Famozne prati dolazak nove Florencine pratnje na pozornici, mladog pijanista Cosmea McMoona (Fabijan Komljenović), snimanje novog albuma, nastup na godišnjem balu i, vrhunac karijere, ali i samog života Foster Jenkins, nastup pred punim Carnegie Hallom.

U predstavi prepunoj likova koji su, na ovaj ili onaj način, pretjerani, ne nedostaje komičnih situacija; klavijaturist je u početku predstave pretjerano zbunjen i sramežljiv, St. Claire (Zoran Gogić) parira Florence po teatralnosti, Dorothy (Vanja Matujec) je šeprtljava i pričljiva, Maria je (Marija Kuhar Šoša) vječno čangrizava kućna pomoćnica koja neprestano mrmlja nešto na španjolskom sebi u bradu, a gospođa Johnson (Marija Sekelez) pretjerano iziritirana učiteljica glazbenog koja živčano maše peticijom protiv Florencinih nastupa (nisam si mogla pomoći, a da ne pomislim na peticiju koja je kolala akademskim krugovima kada je Nives Celzijus trebala primiti nagradu Kiklop).

Osim izvrsno odrađenog uranjanja u ulogu i ovladavanjem falš opernim pjevanjem, Šovagović Despot uspjela je postepeno prikazati i onu topliju Florencinu stranu, stranu koja se otkriva kako odmiče radnja predstave; postaje vam tada jasnije da ni ona sama nije sasvim nesvjesna svog antitalenta, ali da sve što radi, radi iz čistog užitka i ljubavi prema glazbi. U odnosu s bliskim osobama (St. Claire, McMoon i Dorothy) otkriva se njena toplina, otvoreno srce i iskren pristup prema ljudima koji joj pružaju potporu. Tada u vašim očima ona prestaje biti luckava, razmažena bogatašica kojoj ni svi novci svijeta ne mogu pomoći da kupi talent; ona je tada tek sanjar, žena koja više nalikuje djetetu i koja tvrdi “da je stvarni svijet precijenjen i da je život u oblacima mnogo ugodniji”.

Kostimografkinja Tea Bašić ostala je vjerna izgledu kostima kakve je Florence koristila na nastupima, a kostim u kojem je nastupila u posljednjoj sceni (u Carnegie Hallu) i anđeoska krila koja, ovisno o položaju ruku, stoje uspravno ili obješeno, efektno je zaokružio predstavu, nastup i Florencin scenski lik. Scenografska rješenja (Irena Kraljić) prate dekade Florencinog života u odabiru namještaja, a posebno su efektne svjećice koje cijelo vrijeme gore u pozadini scene prekrivene tankim, gotovo prozirnim paravanom (njegovog postojanja postanete svjesni tek kada je podignut u posljednjoj sceni i kada svjećice zabljesnu u svom punom sjaju, a scena postane dublja).

Osim Šovagović Despot, u predstavi se ističe, i na trenutke u potpunosti ovladava scenom i radnjom, pijanist Fabijan Komljenović, naturščik (otkriva se ovo tek u nešto lošijoj dikciji) koji je lik mladog pijanista McMoona postepeno gradio kroz odnos s Florence; od zbunjenog mladića šokiranog Florencinim pjevanjem, lika za kojeg vam se čini da jedini vidi da je “car gol”, do Florencinog suradnika, prijatelja i istinskog obožavatelja njenog duha i želje za životom. Ipak, kako tvrdi u završnom monologu, “pljesak uvijek nadjača smijeh” u publici.

Famozna je zaista korektna predstava koja će vas nasmijati i zabaviti, koja će vas, i to je možda ono najviše što ćete uspjeti “iscijediti” iz nje, natjerati da se zapitate pitanja koja sam navela na početku teksta. Postoji li granica u javnom djelovanju i jesmo li odgovorni za naše postupke dok promatramo pojedince koji “zagrizu više no što mogu sažvakati”? Jesmo li etički odgovorni kada se podsmjehujemo, jesmo li odgovorni kada se zgražamo ili kada podupiremo nekoga u sramoćenju, samo radi vlastite zabave?

 

Kristina Tešija

foto: histrion.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s