osvrti, Splitsko ljeto

Dvoje i neiskorištene mogućnosti

Kafići, barovi i lokali kao mjesta druženja, upoznavanja, zaljubljivanja i odljubljivanja. Mjesta susreta, sukoba i pomirenja, mikrolokacije na kojima se nužno nešto mora dogoditi (pogotovo ako s lijeve strane jednadžbe imate ljude i alkohol) pa nije za začuditi se što su nerijetko korištene u kazalištu, filmu i serijama (u potonjem možda i najupečatljivije pa barovi i kafići postaju poput dodatnog lika; najpoznatiji su već klasični primjeri Cheers iz istoimene serije, Monk’s Cafe iz Seinfelda, Central Perk iz Prijatelja i, najnoviji, ali u kontekstu ovog osvrta možda i najznačajniji, Horace and Pete  iz istoimene serije Loiusa C. K.-a). Bilo kako bilo, barovi su uvijek lokacije na kojima gužva nekad pomogne, a nekad odmogne, ovisno o onome što ste došli tražiti. Jer, u bar nitko ne dolazi bez neke namjere…

Podrumi Dioklecijanove palače na jednu su večer postali jedan takav bar; u utorak je u njima Teatar Exit gostovao s predstavom Dvoje u sklopu Splitskog ljeta. Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček odigrali su ukupno čak četrnaest uloga u prostoru bara – iz glavnih uloga bračnog para kojem je bar život (oni su vlasnici i jedini radnici), ovaj se dvojac izmjenjivao u ulogama različitih posjetitelja bara, a čije je priče povezala zajednička tema ljubavi.

Usamljena starica koja skrbi o nepomičnom suprugu, starac koji tuguje za preminulom suprugom, zbunjeni par, par u kojem je odnos moći na strani nasilnog muškarca, vječni zavodnik i djevojka slaba na njegov šarm, ljubavnica, iskarikirani dvojac fatalne žene i niskog muškarca… U nekoj uspješniji, u nekoj nešto manje, u nekima smiješni, u drugima dirljivi, ali, ipak, kao da svakoj od tih uloga nedostaje “mesa”. Priče koje pripovijedaju publici (gostima bara) mirišu na poznato i odaju dojam nedovoljno promišljenih i raspisanih sudbina i odnosa.

Predstava Dvoje nastala je po dramskom tekstu Jima Cartwrighta (prijevod je odradio Tomislav Kuzmanović), režirao ju je Matko Raguž, a osim dvoje glumaca na sceni je stalno prisutan saksofonist Jakša Jordes čija je glazba poslužila za postizanje različitih atmosfera i prijelaz između scena i likova.

Ipak, izvedbe Gregorić Vejzović i Čučeka nisu mjesta na kojima treba tražiti razlog zašto vas ova predstava ostavi s dojmom da jednostavno nešto nedostaje u svemu tome. Njih su dvoje odradili glumački zahtjevan posao i njihove su preobrazbe rezultat kombinacije minimalnih kostimografskih intervencija (Marita Ćopo), scenskog pokreta i držanja, a ponekad čak i suptilnih promjena u boji glasa. U nekim je ulogama rezultat svakako uspješniji, a dojma sam da je riječ upravo o pričama koje su “sretnije” riješene već u dramskm predlošku. U takve svakako spada uloga nasilnog muškarca (eskalaciji verbalnog nasilja koje prerasta u fizičko odlazi nagrada za najbolje rješenje u predstavi), druge žene/ljubavnice i starca koji pripovijeda o preminuloj supruzi.

Scenografija i tmurna atmosfera koja prati odnos dva glavna lika elementi su koji najviše podsjećaju na spomenutu Horace and Pete, ali, ako ste pogledali ovu seriju (koju bih mogla okarakterizirati kao hibrid mini serije i kazališne predstave), znate u kolike dubine odnos dvaju likova može otići, a da se prostor bara ne napusti, zahvaljujući isključivo dobro napisanim dijalozima i monolozima. Dvoje se oslanja na upravo te elemente; prostor i dijalog/monolog, ali ne uspijeva uroniti dublje od površnih karakterizacija likova generalizirajućim elementima odnosa koji uistinu jesu raznoliki, ali su toliko puta već viđeni i iskorišteni u popularnoj kulturi da, nažalost, kvalitetna gluma ne uspijeva spasiti fabulativni manjak od kojeg ova priča boluje.

Razgovor s mušterijama bara (zvuk žamora i gestikulacija glavnih likova daju vam do znanja da muškarac i žena uslužuju mušterije), nedostatak ikakvih rekvizita (boce, čaše, točionici piva) i zvuk zvona blagajne predstavi su dali na dinamičnosti, a posebno je dojmljivo snalaženje Gregorić Vejzović i Čučeka u korištenju imaginarnim objektima (ovakva rješenja neodoljivo podsjećaju na izvrsnu metakazališnu Our Town Thorntona Wildera).

Motiv krivnje koji se otkriva u eskalaciji sukoba glavnih likova u finalu predstave, mogao je biti bolje iskorišten tijekom predstave i suptilnije uveden u očito nefunkcionalan odnos muškarca i žene. Krivnja se retrospektivno promišljajući o predstavi može detektirati u nekim odnosima i pričama, ali ipak nije dovoljno razrađen da bi ova predstava ponudila malo više od priča(nja) o ljubavnim odnosima koji više nalikuju uvodu nego priči. Rečenica koju muškarac govori supruzi na samom kraju predstave (“Držimo jedni druge, a gade nam se ruke koje nas stišću.”) tako funkcionira kao ideja koju prepoznajete, ali koja se izgubila negdje tijekom realizacije .

Kristina Tešija

foto: teatarexit.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s