osvrti, Splitsko ljeto

Da kraj bude lijep: sve nas dijeli tek jedna crta

“Kazalište u Zapadnom svijetu nastalo je kao odgovor na bol ljudske duše, a dolazak u teatar na neki je način bila priprema za teške situacije, pogotovo smrt. Ova je predstava nastala kao hommage tom starinskom teatru gdje su se ljudi pripremali za smrt bližnjih”, obratio se okupljenoj publici Ivica Buljan, redatelj i dramaturg predstave Da kraj bude lijep, koja je izvedena na Splitskom ljetu po prvi puta na hrvatskom jeziku. Riječ je o predstavi nastaloj prema tekstu Mohameda El Khatiba, u koprodukciji Mini teatra Ljubljana, MG Ptuj i Novog kazališta Zagreb.

Buljan se obratio splitskoj publici prije samog početka predstave s par rečenica o nastanku teksta, o autoru i principu po kojem radi. Nerijetko je riječ o dramama koje nastaju kao produkt razgovora s njemu zanimljivim, “običnim” ljudima, koji, naposlijetku, iziđu na pozornicu i izvedu tekst koji je nastao na temelju njihovih životnih priča. U Da kraj bude lijep El Khatib iznosi mješavinu dokumentarističke i fikcionalne građe u kojoj progovara o mjesecima koji su prethodili i uslijedili nakon majčine smrti. El Khatib progovara o nečem osobnom (njegovom, ali i obiteljskom, privatnom), a njegovu priču i riječi na pozornici majstorski izvodi slovenski glumac Robert Waltl.

Ono što je uslijedilo nakon kratkog redateljevog obraćanja publici, u svakom je smislu pratilo njegove riječi. Na pozornici koju su “krasili” svega marokanska zastava položena na pod (El Khatibovi su iz Maroka doselili u Francusku) i projekcija fotografije na kamenom zidu Dioklecijanove palače, a koja prikazuje majku i sina, Waltl je monodramu započeo osobnim obraćanjem publici (“…moje ime je Robert, ali me svi zovu Robi, to mi je ime dala mama.”), koje postepeno prelazi u lik Mohameda i njegovu priču. Distinkcija glumac/autor/lik toliko je suptilna i gotovo neprimjetna, da vam se tijekom predstave može dogoditi da niste sigurni progovara li to Robert ili Mohamed, ili čak vaša podsvijest i podsvijest svakog čovjeka, svakog djeteta jer svi smo mi, ipak, nečija djeca.

Waltl nam otkriva da nije imao vremena da se oprosti od vlastite majke; on se, naime, nalazi s one strane crte koja dijeli sve ljude, a na kojoj su svi oni koji su izgubili majku. S druge su strane, pretpostavljate, svi oni koji će je tek izgubiti. Na ovoj crti balansira čitava monodrama i težina Waltlove izvedbe, ali i težina priče. Upravo je u plesu po ovoj tankoj crti ona jednako univerzalna, koliko god bila osobna.

Detalji o majčinoj smrti, obitelji, običajima i El Khatibovim promišljanjima otkrivaju se tijekom predstave u čitanju definicija i dijagnoza, SMS poruka, mailova, dijaloga koje je vodio s majkom i članovima obitelji. Sav materijal posložen je na A4 papire koje Waltl na početku izvedbe slaže u polukrug na podu pozornice. Ovo tiho opraštanje od majke tijekom predstave praćeno je notama francuskih numera (Ivica Buljan je odabrao glazbu); prepoznaju se tu melodije Charlesa Aznavoura, Sergea Gainsbourga, Yanna Tiersena… Teško je zamisliti bolju glazbenu podlogu od ovih sjetnih melodija i stihova.

Čitanje, koje se proteže cijelom predstavom, motiv je kojim započinje El Khatibova ispovijed;

Ona umire, a ja čitam. Čitam da je sačuvam za život.

El Khatib čita majci (simbolično, Cohenovu Book of my Mother) jer ona ne čita. Ona živi u Francuskoj, a ne govori francuski i njen sin se oslanja na njeno neznanje o jeziku u nadi da nije razumjela doktorovu poražavajuću dijagnozu.

Dijaloge s majkom Waltl je iznio tako prirodno i lagano (podsjetimo, ovo je prva izvedba ovog teksta na hrvatskom jeziku koji glumcu nije materinji!); transformacije između dvaju likova uspješno su postignute tek mimikom lica i rečeničnom intonacijom, a ovaj se obrazac uspješno nastavlja i u igranju drugih likova (sestara, oca, rodbine). Waltl je na svojim leđima iznio emotivno zaista tešku predstavu, a usputne jezične greške predstavi ni izvedbi nisu ništa oduzele. Štoviše, one su, kao i početno obraćanje publici, na trenutke podsjećale na isprepletenost glumca, lika i autora, na isprepletenost svih ljudi i njihovih boli koje su u svojoj srži tako univerzalne da ta spoznaja postaje utješnom.

Redateljska, scenografska i glazbena rješenja u ovoj su predstavi izvrstan pokazatelj kako je u kazalištu nerijetko manje više i kako se priča može uspješno ispričati uz suptilnu pomoć vizualnih i auditivnih asocijacija. Majčino lice leži na jednom od papira na podu, vidljivo je svima u publici jer jasno odskače od ostalih papira ispisanih tekstom. Podsjeća da je priča njena, da je riječ o sudbini žene koja je živjela i disala sve dok jedne veljače prije šest godina nije prestala. Život je nastavio, da, ali jedan dio vječnosti zauvijek je zaustavljen u njenom sinu i kolekciji koju je posložio pred javnost da gleda, sluša i sudi. Majčino je lice prisutno i u projekciji na pozadinskom zidu pozornice, njene vas oči promatraju sve dok u jednom trenutku ne shvatite da je ugaslo, da je zamračeno i da pred sobom imate fotografiju djeteta i sjene.

U moru teksta koji je iščitan, hladne definicije (pročitana je definicija liječnika, mrtvačke dvorane, sućuti, smrti, oslabljelosti…) funkcioniraju kao mjesta povratka u stvarnost i podsjetnici univerzalnosti svakog specifičnog susreta sa smrću. U tom je smislu ova predstava zaista onakva kakvom ju je Buljan okarakterizirao; hommage teatru koji vas priprema za smrt bližnjih.

Da kraj bude lijep tako funkcionira kao imaginarna pljuska, kao tipka za zaustavljanje misli i života, kao vremenska kapsula u kojoj vaše misli ne uspijevaju zaokupiti nikakvi “vanjski” problemi; tijekom ove predstave ste u potpunosti u njoj, u potpunosti ste u sebi, sa svojom smrtnošću i smrtnošću najbližih, i svom težinom koju takve misli nose.

Teško je napisati smislen osvrt o takvoj predstavi, teško je raspisivati odlomke teksta kada i izvedba i režija i tekst iz vas iscijede svaku suvislu riječ. Dovoljno je za kraj zaključiti da ovakvog teatra, koliko god on bio podsjetnik na neka stara shvaćanja istog, kronično nedostaje i da je ovo dramsko gostovanje, po mom skromnom sudu, zaslužilo najdulji i najglasniji aplauz na ovogodišnjem Splitskom ljetu.

Kristina Tešija

Foto: Mark Požlep / mini-teater.si

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s