osvrti

Bolje biti bogat i sretan: Može li baš sve biti urnebesno smiješno?

Postoje te neke predstave za koje već dok ih gledaš točno znaš što bi i kako napisao, struktura teksta ti se slaže u glavi kako predstava odmiče i potrebno je samo sjesti za tipkovnicu i pustiti misli i prste da odrade posao. Ponekad su razlozi tomu opipljivi; polazni tekst, dramatizacija, izbor glumačkog ansambla, gluma, scenski pokret, kostimografija i scenografija, odabir glazbe, igranje svjetlom… S druge strane, ponekad su neuhvatljivi standardnom kazališnom terminologijom; to su one ideje koje potaknu na razmišljanje, asocijacije koje u gledatelju probude nešto sasvim subjektivno na temelju čega će izvedbu ocijeniti pozitivnom ocjenom.

Postoje i te neke predstave kod kojih, dok ih gledaš, sve štima; smiješ na smiješnim dijelovima, pratiš radnju, ne možeš se snažno uhvatiti ni za jednu izvedbu, ali, jednako tako, ne možeš ni jasno pokazati nešto loše u izvedbama. Jasna ti je i ideja, jasna ti je i izvedba, pohvataš sve asocijacije i poigravanja sa svakodnevicom kojom smo okruženi, ali ipak nemaš pojma kako započeti kada te netko priupita o dojmovima nakon odgledane predstave.

Već sama činjenica da je ponedjeljak i da tipkam osvrt na premijeru koja je održana prošlog četvrtka smješta moje dojmove u potonji od dva prethodno spomenuta koša. Predstava Gradskog kazališta mladih Split, nastala po tekstu Olje Savičević Ivančević, u režiji Nenni Delmestre, pitka je i korektna, smiješna kada zatreba, ali, nažalost, površna u adresiranju problema koje postavlja u fokus.

Bolje biti bogat i sretan, kao pametna dosjetka sedamnaestogodišnjeg Dina (Donat Zeko) na poznato pitanje “Bi li radije bio bogat i nesretan ili siromašan i sretan?”, naslov je predstave kojoj je namjera uhvatiti se u koštac s pitanjem maloljetničkog klađenja u sportskim kladionicama, fenomenom koji je toliko učestao i uhodan da je postao nekakava vrsta pravila, poput onoga da će vas prije ili kasnije neki maloljetnik ili maloljetnica zamoliti da mu/joj kupite cigarete ili pivo kada vas susretnu ispred kioska ili samoposluge.

Priča prati već spomenutog Dina koji u sportskoj kladionici osvoji maksimalan iznos od sedamsto tisuća kuna koje, kao maloljetnik, ne može legalno predignuti. On i prijateljica Kika (Aneta Gotovac) bace se, stoga, u potragu za punoljetnom osobom od povjerenja koja bi diskretno odradila taj zadatak i na taj način brzo i lako zaradila neke novce. Likovi koji se pojavljuju na početku predstave (vlasnik kladionice Boro Bronza /Stipe Radoja/, ovisnik/beskućnik nadimka Imaš Kunu /Siniša Novković/ i radnica u kladionici Silvana koju tumači Mia Vladović) ujedno su i neki od ljudi koji se jave na oglas, potvrđujući onu poznatu da su novci svima potrebni.

Za scenografiju, kostimografiju i glazbu zaslužna je Lina Vengoechea, a za svjetlo Siniša Čović, dok se u ostalim ulogama pojavljuju Vanda Boban Jurišić kao Dinova baka Bepa, Lidija Florijan kao čistačica Jelka i Ivo Perkušić kao Osib Pravedni

Namjera i tematika predstave od prve vam je scene jasna; zasićenost pozornice simbolima koji sugestiraju konzumerizam i potragu za “lakom i brzom lovom” ne ostavlja ništa mašti; velika crvena igraća kocka poslužila je kao pult u sportskoj kladionici, ali i kao napušteni poslovni prostor u kojem Dino i Kika intervjuiraju potencijalne kandidate koji bi im trebali pomoći u predizanju osvojeng iznosa, svjetlo na pozadini pozornice promijeni tri boje, prateći tri dijela predstave (plavo na početku za uvod, zeleno u središnjem dijelu sugerirajući pohlepu i novac, crveno na kraju predstave kao vizualni podsjetnik na ljubav koja pobjeđuje pohlepu i opsjednutost materijalnim), a na pozornici se u početku predstave nalazi i crna kocka sa sretnom sedmicom na prednjoj strani, kao i plakat s natpisom “Sreća doazi”.

Donat Zeko vjerno je i na trenutke zaista zabavno utjelovio lik mladića sedam godina mlađeg od sebe, pri čemu se njegova uspješna izvedba uvelike oslanjala na brzo, pomalo nespretno pričanje, poneko pucanje glasa, nervozne pokrete rukama i povlačenje naramenica ruksaka. Radoja je bio standardno unerbesan u ulozi sirovog vlasnika kladionice, sitnog kriminalca i neuspješnog zavodnika Bore Bronce, pri čemu je ova izvedba još jednom otvorila pitanje koliko je Radoja postao tipski glumac. Šteta bi, zaista, bila ograničiti ga na ovakve uloge, ma koliko mu one ležale i koliko god bile siguran mamac za smijeh publike. Perkušićeva izvedba izazvala je najviše smijeha zahvaljujući dobroj jezičnoj prilagodbi pripadniku Dalmatinske zagore. Lik Osiba Pravednog izvrsno bi funkcionirao kao “comic relief” da je riječ o predstavi koja je makar malo ozbiljnije pristupila sveprisutnoj tematici/problematici maloljetničkog kockanja. Ovako, kada se svaki od likova na pozornici oslanja na komiku, nekako i tema postane komična, i oružje postane komično, i pucanje iz pištolja postane komično… A kad je sve baš toliko komično, koliko će publika kojoj je ova predstava inicijalno namijenjena, srednjoškolci, pokupiti od one poruke za koju se tvrdi da je predstava nosi? Gotovo svaki od likova mogao bi se okarakterizirati kao “legenda”, a legende su takve, njih se nerijetko ne shvaća ozbiljno, već se odmahne rukom na njihovo ponašanje, eventualno nasmije i, gotovo redovito, prepričava kao anegdota. Upravo oslanjanje na određene tipove u građenju likova, koje ostavlja dojam nedovoljne izgradnje dramskog lica zbog izostanka bilo kakve promjene psiholoških ili moralnih karakteristika tijekom odvijanja radnje, najslabiji je dio predstave, mjesto na kojem pristup temi odaje dojam grebanja po površini, oslanjanja na stereotipe i smijeh, a nedostatak dubljeg uranjanja u temu i hrabrog upiranja prstom u neugodne i teške teme isplivava u prvi plan (za uspješan pristup donekle sličnoj tematici, primjerice, mogu spomenuti GKM-ovu predstavu Dica).

Zanimljiv odmak od priče i zaranjanje u realnost nude kratki monolozi beskućnika Imaš kunu, u kojima iznosi podatke o osobama koje su imale tu sreću osvojiti neke iznose u lutriji, ali i nesreću da im ti novci zapravo ništa dobroga nisu donijeli na dugoročnom planu. Pitanje je koliko je riječ o fikcionalnim podacima, ali ove informacije služe kao dobar podsjetnik da jednadžba u kojoj je lova=sreća i nije uvijek tako istinita. Šteta što su ovi kratki monolozi gotovo izgubljeni u forsiranju humora u svakoj mogućoj situaciji.

Ono što najviše razočara je naprasno razrješenje problema/sukoba; dok u jednom trenutku sva četiri lika na pozornici (Kika, Dino, Boro i Osib) pokazuju pohlepu grinchovskih razmjera, gramzljivi u tolikoj mjeri da se ne libe nasilja i oružja, već u sljedećem lagano prihvaćaju činjenicu da je Dino bacio dobitne tikete kroz prozor. Boro i Osib odlaze nezadovoljn, ali pomireni sa sudbinom, dok je Kiki i Dinu osiguran najlakši i najjednostavniji rasplet; bijeg u siguran happy end u kojem ljubav pobjeđuje sve one razloge koji su im se kotrljali s usana kada su si dokazivali zašto su im novci toliko bitni. Promjena na ovim maloljetnicima ovdje je tek prividna, ona nije nastupila postepeno i temeljito; zaljubljeni dvojac smješten u crvenoj igraćoj kocki ostavlja dojam zguranosti u taj prostor i u tu, novu, ulogu.

Koji su problemi maloljetničkog klađenja, koji su problemi klađenja općenito? Nikakva posljedica ne postoji za ovo dvoje tinejdžera; ni ilegalno klađenje, potraga za osobom koja će im pomoći, prijetnja i pucanje iz vatrenog oružja ne nailaze na posljedice… to su tek simpatični elementi, mrvice po putu, dok mlada osoba ne shvati da je ljubav ipak važnija od novca?

Kristina Tešija

foto: licencirana fotografije preuzeta s gkm.hr / autor: Matko Biljak

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s