osvrti

Balon: dah koji život znači

Kazališnom glumcu Filipu jednog dana na vrata stana pokuca susjed koji je nedavno doselio u zgradu. Nakon kratkog razgovora, priznaje mu razlog posjeta. Supruga i on izgubili su sina, ona  se teško s tim nosi, bolesna je, depresivna. Filipova je obožavateljica, odgledala je sve njegove predstave, još u vrijeme dok je odlazila u kazalište, i nekidan je izjavila da joj je on “fora”. Očajan suprug traži bilo kakav način da joj olakša svakodnevicu i dođe do ideje da angažira Filipa.

Premisa je to na kojoj se gradi predstava Balon, nastala po tekstu Mate Matišića. Predstava koja je svoju premijeru doživjela prije devet godina, u koprodukciji Teatra 2000 i Teatra EXIT, višestruko je nagrađivana i svakako je osvojila simpatije publike. Hrvatsko narodno kazalište Zadar predstavu je u svojoj produkciji oživjelo ove godine, pod redateljskom palicom Zorana Mužića i s Alenom Liverićem, Davorom Jureškom, Žanom Bumber i Petrom Težak u ulogama koje se isprepliću, sudaraju i nadopunjuju u svega sat vremena predstave.

Mužić je i sam istaknuo ideju i namjeru Matišićevog teksta: “Riječ je o tekstu i predstavi koji u prvi plan stavljaju glumca i glumu pa Balon funkcionira kao svojevrsni kazališno – glumački eksperiment u kojem glumci igraju nekoliko različitih uloga, u kojem se isprepliću konteksti i radnje, kao i različiti žanrovi i kazališne forme.”

Predstava, zahvaljujući ovoj ideji, funkcionira kao neka vrsta stilskih vježbi, što se ogleda u rješenju početka predstave. Dok gledatelji sjedaju na svoja mjesta, glumci su prisutni na pozornici. Prešetavaju se, Petra Težak sjedi i uvježbava, tehničar provjerava stanje scene. Nepostojanje očitog i čistog početka (podizanja zastora) pojačava dojam eksperimenta i improvizacije.

Početna priča o glumcu Filipu (Alen Liverić) račva se i raslojava njegovim odlaskom u susjedni stan u kojem zatiče depresivnu Ženu (Žana Bumber). S njom se polako upušta u razgovor, sa skrivenom namjerom da je oraspoloži. Oslanjajući se na sigurno tlo, on fokus stavlja na prethodne uloge, glumačko iskustvo i zakulisne anegdote čime uspijeva osvojiti Ženinu pozornost. Priča, za koju gledatelj, a ni Žena, ne može biti siguran koliko je istinita, a koja u potpunost zaokupi i Filipa i Ženu, priča je o angažmanu u kojem je Filip trebao glumiti svećenika. Inspektor (Davor Jureško) pokušava saznati detalje o kriminalnim radnjama vlastitog brata blizanca Šacka (Jureško), a koji se nalazi u bolnici, uplašen da mu se bliži kraj. Svećenik kao uho za slušanje i osoba koja može udijeliti odrješenje grijeha, prava je osoba kojoj će se Šacko svakako “otvoriti”. Filipov je zadatak glumiti da je baš taj svećenik koji će ispovjediti Šacka.

Predstava ovdje prelazi u teatar u teatru i uloge u kojima se glumci izmjenjuju postaju isprepletene do te mjere da ih je na trenutke, kada je radnja najdinamičnija, moguće odijeliti tek zahvaljujući odjeći (Najda Bauk), načinu govora ili obraćanju drugom liku na sceni (glumac Filip obraća se Ženi i na taj način na trenutak prekida predstavu u predstavi i “izlazi” iz priče i lika). Ipak, ovo izmjenjivanje izvedeno je više – manje glatko i gledatelju ne predstavlja problem u praćenju radnje. Možda najviše zbog činjenice da je sama radnja poprilično pojednostavljena i odijeljena na priču o depresivnoj ženi i Filipovu glumu. Unatoč adresiranju tema i pitanja koje su itekako intrigantne i zanimljive (uz sveprisutne priče iz dnevno političkog života, tu je i adresiranje depresije i općenito poigravanje s ustaljenim i nerijetko pogrešnim stavovima o banalnosti mentalnih poteškoća i bolesti, o stavu da je depresija tek raspoloženje…), priča je više – manje ostala tek na tom adresiranju. Te su teme tijekom predstave svedene na iskarikirani humor ili tek romantizirani pogled na stvari.

Dodamo li tome činjenicu da je priča o svećeniku i Šacku praćena kombinacijom karikaturalnog pristupa karakterizaciji lika (svećenikov govor neodoljivo pritom podsjeća na lik Servantesa iz Našeg malog mista, dok je Šackov lik poslužio kao verzija svima poznatog kriminalca/krkana). U ovoj umetnutoj predstavi, Balon se žanrovski najviše udaljava od tragikomedije i koketira s elementima groteske. Ipak, zasićenost karikaturalnošću (ponajviše u govornim obilježjima likova) na mjestima je pretjerana i rezultira formom pučkog igrokaza oslonjenog na dosjetke i geg. U drugi plan, u takozvanu sjenu, tada pada i problematika glumca, glume i kazališta, a pogotovo ona najteža – depresije.

Lik Žene odjeven je kućnu odjeću koja ipak privlači pozornost iskorištenim bojama i materijalima (svila, sjajan pliš, perje u ružičastoj, crvenoj i zlatnoj boji) i na neki način od nje čini, barem vizualno, tragikomičan lik. Žena rijetko kada progovori (Žana Bumber jedina ne mijenja uloge tijekom predstave). Ona cijelo vrijeme drži crveni balon u krilu, predmet koji u sebi nosi slojeve i slojeve značenja, a koji se otkrivaju tek na samom (pomalo sladunjavom i klišeiziranom) kraju predstave.

Za napuhati balon potreban je dah. Ovaj balon je posljednje što je Ženi ostalo od sina, u njemu je sadržan njegov dah i ona vjeruje da je u njemu njegova duša. Ali, svaki balon se s vremenom prazni, pa tako i ovaj. Suprug, stoga, potajce napuhuje balon. Pitanje je vremena kada će cijela njegova unutrašnjost biti ispunjena suprugovim, a ne sinovim dahom.

Najbolniji, najteži i dramaturški svakako najdojmljivi dio predstave upravo je trenutak kada, u žaru priče, Filip uzme balon iz Ženinih ruku. Njezin vrisak i otimanje balona trenutni su podsjetnik na premisu ove predstave, na temu preko koje se olako prešlo i koju se “stavilo sa strane”, a koja time nije prestala postojati. Jednako kao što depresija u stvarnom životu ne prestaje postojati ispričanim vicom, osmijehom, razgovorom ili odlaskom na spavanje. Ona čitavo vrijeme sjedi negdje sa strane, odsutnog i praznog pogleda.

Minimalna scenografija (John Čolak) i sastoji se od dva panela/vrata i jedne stolice, a kojima se sugerira o kojem je prostoru riječ. Rekviziti i kostimografija dodatno pripomažu u raspoznavanju likova i mjesta radnje (pidžama, svećenički kolar i stola, šljašteća odjeća, kovčeg).

Bijeg u karikaturalnost u likovima Šacka i njegove supruge oduzeli su predstavi mnogo više nego je to možda na prvu vidljivo. Pitanja koja se otvaraju ovom predstavom unutar predstave (nažalost su) opća mjesta današnjice, a uključuju bespravnu gradnju, kamatarenje, pretvorbu i kriminal. Prije gotovo desetljeća, možda je Matišićev tekst bio dovoljan da ovakve teme izvuče pred oči i uši gledatelja i na taj se način obračuna s njima. Danas, čini se, kao da nešto nedostaje. Spominjanje ovih problematičnih dnevno-političkih tema ostavlja dojam već odslušanog i viđenog, ne nudi ništa inovativno i drugačije na planu pristupa, od onog standardnog izrugivanja, kako s kriminalom, tako i s organiziranom religijom. Redateljske intervencije na ovom su mjestu možda mogle raslojiti predstavu i ponuditi nešto konkretnije od nasmijavanja publike karikaturalnim govorom i gestama glumaca.

Predstava koja bi u prvi plan zaista mogla staviti glumca; kako fabulativno, pričom o Filipu i njegovom iskustvu, tako i doslovno, glumčevim angažmanom u više uloga, ipak, čini mi se, u sjećanju gledatelja ostaje po nekim drugim elementima, a koji su vezani uz karikaturalnost i dosjetke. Ipak, zadarski Balon je, ako mu je svrha tek nasmijati i zabaviti publiku, uspio u svom naumu. Tu nema nikakve dvojbe.

 

 

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s