GKM, IKS festival, osvrti

Što je Potjeh našao?

IKS Festival još jednom je u Split doveo Kazalište Hotel Bulić, ovog puta u splitsko Gradsko kazalište mladih, s predstavom Kako je Potjeh tražio istinu. Režiju potpisuje Senka Bulić, a predstavu na svojim leđima nosi Luka Nižetić.

S minimalnim odmacima i intervencijama u tekst svima poznate bajke Ivane Brlić Mažuranić, ova predstava funkcionira kao vizualno primamljiva pričaonica u kojoj svakako treba pohvaliti Nižetića koji tumači sve uloge (pripovjedač, starac, Potjeh, Ljutiša, Marun, Bjesomar, Svarožić, tri bijesa…). Najveći odmak od izvornika vidljiv je u songovima (za glazbu je zaslužan Tomislav Ćurković) koji su, nažalost, najslabiji dijelovi predstave, iako bi vam, možda, činjenica da je glavni i jedini glumac inače pjevač dala za pomisliti drugačije.

Songovi u početku predstave služe kao pauza u pripovijedanju, unose dašak zabave i humora u priču, ali, s odmakom radnje, krenu odavati dojam već odslušanog i viđenog. Funkcioniraju kao bijeg u humor koji publiku ne uspijeva iznova i iznova nasmijati – autotune, karikaturalnost u izvedbi i poigravanje glazbenim žanrovima smiješno je i zabavno kada se prvi puta pojavi na pozornici, dok kasnije, usuđujem se napisati, gledatelja pomalo i umori.

U Nižetićevoj izvedbi svakako je najdojmljivija energija kojom nosi predstavu, a koja je počela jenjavati tek pri kraju njegove izvedbe (odmicanjem predstave, učestalije su greške u tekstu, a scenski pokret tijekom Potjehovog utapanja odaje dojam umornog glumca kojem je potreban predah). Uskakanje iz uloge u ulogu tek promjenom kostima, govora i postavkama mikrofona (Branimir Božak oblikovao je ton), izvedeno je na dinamičan i oku ugodan način. Nisam sigurna koliko je ta ugodnost pratila na auditivnom planu; zasićenost zvučnim intervencijama od predstave je, na žalost, na trenutke stvarala nešto nalik gegu i vicu.

Čunjevi/kape pomoću kojih Nižetić mijenja uloge (Oliver Jularić zaslužan je za kostimografiju), u kombinaciji sa svjetlom (Tomislav Maglečić) i scenskim pokretom, sasvim su dostatan element razlikovanja uloga i postizanja dinamike. Unošenje elemenata humora u vidu zvučnih intervencija i karikaturalnog govora i scenskog pokreta, lagan su mamac za mlađu publiku, ali, ako je suditi po komentarima iz gledališta, i njima su ove igre ubrzo dosadile. Predstava za koju u opisu stoji da je namijenjena djeci i mladima, čini se da je na trenutke podcijenila publiku oslonivši se na prvoloptaške trikove u pridobivanju njihove pažnje.

Nižetićev je scenski pokret najsnažniji kada se najmanje oslanja na karikaturalnost (mahanje rukama dok izvodi nešto nalik rap pjesmi, razbacivanje disco pokretima,  feminizirano mlataranje dok tumači Svarožića i jednog od bjesova) i kada prati radnju koju u tom trenutku prepričava. Posebno su dojmljivi trenuci tapkanja dlanovima po tijelu koji imitiraju bockanje, kopkanje i iritiranje bjesova.

Govor, a pogotovo u sekvencama pripovijedanja, najslabija je karika u Nižetićevoj glumi, barem ako je suditi po ovoj izvedbi. Najuočljivije je to u naglom i učestalom mijenjanju dinamike u govoru, gdje pojedine riječi i sintagme nerijetko, u bržim sekvencama, ne bi uopće bile razumljive, kao i u preglumljavanju sa željom isticanja bajkovitosti (njegova je izvedba na trenutke evocirala stare kazete s nasnimljenim bajkama u izvedbi Zijaha Sokolovića, dodajući predstavi element pomalo zastarjelog pristupa pričanju bajki).

Najsnažniji i najdojmljiviji elementi predstave svakako su kostimografska rješenja u obliku stožastih kapa, oblikovanje svjetla (Tomislav Maglečić) i korištenje dim mašina, i sasvim su dovoljni da se bajkovitost efektno prenese na pozornicu i da se mijenjanje uloga glatko izvede. Kape po kojima gledatelj razlikuje likove cijelo su vrijeme prisutne na pozornici, položene na čunjeve i primjer su pametnog korištenja kostimografskih rekvizita u scenografiji (Tomislav Ćurković); njihova pojava evocira bajkovitu šumu u kojoj se radnja događa. Osim njih, cijelo je vrijeme na pozornici prisutan i multipraktični drveni sanduk koji, ovisno o sceni, osvjetljenju i glazbi, mijenja svoju svrhu.

Minimalne intervencije u izvornik zaslužne su za zadržavanje bajkovitosti, ali se, nažalost, ovo oslanjanje na tekst odmicanjem predstave svelo na puko prepričavanje radnje i ostavilo dojam brzanja da se predstava zgotovi. Završna sekvenca u kojoj dominira ples s elementima folklora i stihovi “istina živi, istina traje, što je bilo prije – kokoš ili jaje?” samo pojačava dojam da su trenuci interveniranja u tekst izvornika mogli biti mnogo pametniji, slojevitiji i dovitljiviji od zabavnih rima i poigravanja karikiranjem. Zabaviti publiku uvijek je poželjno, ali kada postane svrhom i kada se pokušava progurati pod svaku cijenu, realno je za očekivati da će se izgubiti i nešto od izvornika i od elemenata dobre izvedbe, koji ostanu u sjeni pokušaja nasmijavanja.

 

Kristina Tešija

foto: fb stranica Kazalište Hotel Bulić

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s