Playdrama, Quasi Teatar

Trešnja: kakofonija kućanstva

Što je dom, što je kuća, što je obitelj? Stvaraju li se čvrste definicije ovih pojmova već za vrijeme djetinjstva, jesu li podložne modifikacijama i mijenjaju li se kako se mijenjaju osobe koje ih definiraju? Postoji li obiteljski dom kao sigurna luka čak i kada odrastemo i napustimo ga samo da bismo mu se vratili u trenucima bijega od teškog svijeta i odraslih briga i obveza? Miriše li dom uvijek isto, zvuči li kućanstvo uvijek jednako, govorimo li, naposlijetku, isti jezik kao pojedinci s kojima smo se budili, lijegali i godinama dijelili svakodnevicu? Niz sličnih pitanja mogla bih nastaviti na sljedeće tri stranice, a on se otvara čitanjem prve priče iz zbirke priča Naša žena spisateljice Tanje Mravak. Jednako mnoštvo pitanja ispunilo je i prostor kluba Quasimodo na premijeri predstave kazališta Playdrama. Riječ je o predstavi Trešnja, nastaloj po istoimenoj, već spomenutoj priči,  koju je režirala Tamara Damjanović, a u kojoj glume Katarina Romac, Petra Kovačić, Sara Ivelić i Davor Pavić. Priča o obitelji, o odrastanju, o suočavanju s promjenama, kako u vlastitom, tako i u životu onih nam najbližih, poslužila je kao polazište za stvaranje predstave koja se poigrava navedenim pitanjima, motivima, obiteljskim kolektivom i ulogama koje on sa sobom nosi.

Fabulativno, Trešnja je smještena u vremenski okvir definiran epitetom blagdanski, a prati Ivanu (Romac) koja stiže u obiteljski dom u posjet majci Mariji (Kovačić) i mlađoj sestri Maji (Ivelić). Promjena koju ovaj posjet sa sobom nosi personificirana je u liku Dinka Runjića (Pavić), majčinog novog partnera, prvog partnera nakon smrti Ivaninog i Majinog oca. Priča koja je u potpunosti lišena patetike, u kazališnoj je verziji nadograđena pametnim dramaturškim intervencijama i obogaćena humorom.

foto4Sva tri ženska lika vlastitu identifikaciju grade na muškarcima; Ivana odmah na početku  predstave nabraja detalje o ocu, publici pokazuje njegov sat koji sada krasi njeno zapešće, sjedi u njegovom naslonjaču i još uvijek svijet mjeri po njegovim parametrima, iako njega više nema. Njezina mlađa sestra Maja ne ispušta mobitel iz ruku, dopisuje se s profesorom s Akademije koji joj “nije napet”, ali nerijetko nije svjesna razgovora koji se vode oko nje zbog zadubljenosti u ekran. Prekida razgovor s ukućanima da bi odgovorila na njegov poziv, vlastite slike procjenjuje prema njegovim komentarima i jako je nervira kada je ne nazove. Marija, mater familias, okrenula je novi list u životu. Upoznala je Dinka pa je istrošenu robu “za po kući” zamijenila plišanom trenirkom, na uši stavlja naušnice “jer je red”, samu sebe ispravlja i trudi se govoriti standardnim jezikom. Ipak, iako (samovoljno ili ne, o tome bi se dalo raspravljati, kao i uvijek u životu) vlastite živote prekrajaju prema muškarcima, ove žene nisu slabe. Njihova se snaga otvara upravo u toj ranjivosti koju ne skrivaju, koja se stavlja pred gledatelje, koja vas nasmije samo da bi vas sljedeći trenutak podsjetila na vašu majku, sestru, rođakinju, prijateljicu, na vas same…

Dinko Runjić u predstavi je svakako komičniji lik nego u predlošku Tanje Mravak, i ta je intervencija od njega učinila lika koji će vas ili živcirati ili će vam biti neizmjerno simpatičan kao dobra protuteža napetostima koje se pojavljuju kao produkt nekih prešućenih riječi u trojstvu majke i dvije kćeri. Staložen muškarac koji uživa u šetnjama s kujicom Kikom, čaju i poslijepodnevnom TV kvizu, u predstavi govori u stihovima i svako toliko pukne po šavovima i pokaže se jednako nervoznim, glasnim, rastresenim kao i njegove ukućanke Maja i Marija. Trenuci apsolutne kakofonije mogli bi se učiniti pretjeranima nekome tko je zaboravio kako kućanstva funkcioniraju kada ih djeca prerastu i kada se vrate u njih. Suočavanje s promjenama, s činjenicom da su i tvoji roditelji ljudi s identitetom koji je mnogo širi od onoga majka, otac, supruga ili suprug, rezultiraju osjećajem izoliranosti i gubljenja sigurnog tla pod nogama što, naposlijetku, dovodi do durenja. Paradoksalno, u takvim trenucima dijete koje je odraslo po svim vanjskim, objektivnim, obilježjima, opet postaje inatljiv mališan koji odbija sve što ne odgovara njegovoj ili njezinoj slici svijeta i obitelji.

foto10

Ova unutarnja bitka portretirana je u liku Ivane i u kazališnoj verziji priče Trešnja ona je dodatno naglašena i stavljena u prvi plan. Katarina Romac pokazala se kao savršen odabir za ovu ulogu i još je jednom uspjela pokazati i dokazati da je jedna od splitskih glumica na koje treba obratiti pozornost jer je pravo osvježenje u moru tipskih uloga koje se množe na kazališnim daskama splitskih pozornica. U nekoliko predstava koje sam imala priliku pogledati, njezine se izvedbe mahom mogu okarakterizirati kao energične i snažne. Nije lako zavladati scenom bez bijega u karikaturalnost, bez preglumljavanja i oslanjanja na tipske uloge i njezina izvedba Ivane može se opisati epitetom koji mi je bio u glavi kao epitet kojim bih opisala Trešnju: nepretenciozno.

Ovaj se epitet ne nameće kao definicija predstave koja je mogla i trebala zagristi više, on funkcionira kao trenutak gledateljevog uživanja i u onim pitkijim i u onim teže shvatljivim dramaturškim rješenjima. Ne umaraju vas trenuci repeticija replika, vikanje, oslanjanje na scenski pokret ili pjesme, oni pred vas stavljaju jednu novu interpretaciju svima nam poznate priče o obiteljskom kolektivu, njegovim zakonitostima, problemima i neizrečenim kritikama koje uvijek tinjaju negdje ispod površine. Humor, s druge strane, funkcionira kao predah od takvih trenutaka i zaista savršeno preslikava tu obitljesku realnost na kazališne daske.

Osim Romac, i ostali glumci u ansamblu ostavljaju dojam savršenog izbora za određenu ulogu, ma koliko vam na početku smiješnom djelovala ideja da vršnjakinje tumače uloge majke i kćerki. Već prvom rečenicom (Baš nam je lipo za Božić) i izravnjavanjem stolova u prvim redovima gledališta, Petra Kovačić je u vašim očima majka Marija i nitko drugi. Govor, držanje i scenski pokret preobrazili su je u dvadestak godina stariju ženu i njena je izvedba pravi primjer izvedbe koja balansira na granici humora i blagog karikiranja, a koju nikad ne prelazi i nikad ne upada u laku zamku bijega u karikaturalnost da bi se zabavilo publiku, a sebi olakšao posao. Kakofonijski trio Marija – Maja – Dinko replike nerijetko izgovaraju (na sceni ili u off-u) tolikom brzinom da publiku ostave bez riječi, ali i na tom se planu svakako ističe Kovačić. Energija njezine izvedbe na zavidnoj je razini od samog početka pa do kraja predstave, u njoj je zbijeno toliko majki da postane apsurdno kimati glavom na svaku njenu repliku u kojoj prepoznate i vlastitu mamu.

Scena koje je zbijena u prostor kluba i s tri strane okružena gledateljima, funkcionalno je spašena postojanjem jednih vrata kroz koja likovi jure i koja preobražavaju prostor scene u različite prostorije doma, bez ikakve intervencije u jednostavnu scenografiju (naslonjač, tabure, dvosjed, tepih i okićeni bor). Redateljica Tamara Damjanović ovu jednostavnost prati i izborom kostima koji su sastavljeni od svakodnevne odjeće, a u kojima ipak uočavam blagu kolorističku distinkciju između Ivane i ostatka ove obitelji. Marija, Maja i Dinko tako na sebi nose komade koji koketiraju s purpurnim i bordo nijansama (Marijina plišana trenirka, Dinkove tenisice i sako, Majin pulover), dok je Ivana odjevena u bijelu mušku košulju i sive traperice. Izbor glazbe (također Tamara Damjanović) nastavlja ovu formulu koja se oslanja na jednostavnost i gradi se na svega dva glazbena motiva; Majinu izvedbu pjesme Slatka mala Lady Jelene na ukuleleu i poznatu melodiju i stihove Verdijeve La Donna e Mobile iz Rigoletta. U oba slučaja, zanimljivo, pjesme u prvi plan stavljaju žene i time suptilno prate idejnu nit koja je protkana zbirkom priča Tanje Mravak Naša žena.

Teško je biti uspješan u humoru, ne dopustiti da zavlada predstavom i da zbog njega publika previdi neke misli, ideje i rješenja, ali Trešnja je primjer predstave kojoj je to uspjelo i koja je ponekad u najneočekivanijim trenucima od publike uspjela izmamiti iskren smijeh. Još jednom moram istaknuti lik Marije i izvedbu Kovačić koja je istovremeno i najzabavnija i najbolnija. U njenom se liku najjasnije prepoznaje ta dualnost i borba između zadanosti i uloge koju nam nameće društvo, obitelj, uloge koju smo godinama (pre)dobro igrali i koja nas obilježava u tolikoj mjeri da je iz nje teško, gotovo nemoguće, izaći i pokazati da tvoj karakter postoji u brojnim nijansama koje možda dosad nisi pokazao, ali koje su neosporno tu. Ta se dualnost i borba otkrivaju u scenskom pokretu, replikama, držanju, maničnom smijanju i frazama koje su toliko općenite da sam sigurna da ih u nekom kućanstvu upravo sada izgovara neka Marija dok se bori s inatljivom Ivanom ili nezainteresiranom Majom.

foto19

Sara Ivelić u ulozi Maje savršeno je nezainteresirana i “u svom svijetu”, vječito istovremeno prisutna i odsutna. Iako mlađa, na trenutke se otkriva kao zrelija i staloženija od Ivane, manje uznemirena promjenama u majčinom životu (i životu obitelji), a fokusirana na vlastite interese i odnose. Tek promatrana u odnosu na mlađu sestru Maju, Ivana postaje u vašim očima ranjivija, rastresenija i opterećenija. Fiksacija na period kada joj je otac još bio živ toliko obuzima Ivaninu svijest da ona na trenutke ne vidi dalje od kućanstva i obitelji koja je pretrpjela neke promjene od njenog posljednjeg posjeta. Njezine reakcije koje kulminiraju u trenucima vrištanja, vikanja, opsesivnog ponavljanja replika, plaču i šutnji na trenutke vas ostave s pitanjem koliko je riječ o unutarnjim previranjima, a koliko su te reakcije vidljive na van. Koliko puta smo i sami vrištali u vlastitim mislima dok smo mirno sjedili za kuhinjskim stolom i rezali komad mesa?

Sve što su redateljica i glumački ansambl stavili pred vas može biti, ali i ne mora. Možda ova obitelj provodi miran Božić dok svatko od njih u sebi plače, viče ili žali za nekim prošlim danima. Otkrivaju se ovakve interpretacije i pitanja već od samog početka predstave, kada se glumci obraćaju publici i predstavljaju im uloge koje će tumačiti, a nastavljaju se tijekom predstave kratkim upadicama, referiranjem na osobu redatelja, spominjanjem imena glumaca, umjesto imena likova. Dovoljno suptilno da ne zasmeta radnji ove intimne obiteljske epizode, a istovremeno dovoljno jasno da vas podsjeti da smo Marija, Maja, Ivana i Dinko ponekad svi mi.

Kristina Tešija

fotografije: playdrama.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s