osvrti

Dijete od pijeska: postojati je izazov

Veljača je na splitskoj kazališnoj sceni, izgleda, u znaku diplomskih predstava i novih glasova glumica koje, ako je suditi po predstavama kojima su okončale studiranje na UMAS-u, donose dašak zaista potrebne svježine.

Izmještena iz prostora klasičnog kazališta i postavljena u prostor Amfiteatra MKC-a u Domu mladih, diplomska predstava Anje Ostojić (koja potpisuje i režiju i dramaturgiju), Dijete od pijeska, nastala pod mentorstvom profesorice Brune Bebić, a u koprodukciji UMAS-a i izvedbenog kolektiva ROOM 100, ponudila je zanimljiv spoj fizičkog teatra, dramske izvedbe i elemenata suvremene cirkuske umjetnosti.

Ostojić je kao književni predložak za stvaranje predstave odabrala istoimeni roman marokanskog pisca Tahar Ben Jellouna, nominiranog za Nobelovu nagradu za književnost. Riječ je o romanu koji tematizira položaj žena u islamskoj kulturi i kritizira tradicionalni islam. Čitajući najavu predstave u meni su se probudila pitanja o mogućoj problematičnoj, zapadnjačkoj reprezentaciji; mlada, bijela Europljanka hvata se u koštac s islamskom kulturom i mizoginom tradicijom jedne afričke države, istovremeno interpretirajući muškog autora. Ostojić je, na sreću, predstavu izgradila na identitetu žene i time vješto izbjegla “progovaranje umjesto”, ugrađujući u predstavu vlastito iskustvo bivanja ženom, otvarajući i zatvarajući predstavu napomenom da se ovo dogodilo “prije islama”.

Prostor ispred glavne pozornice Amfiteatra Doma mladih Ostojić koristi kao scenu, uz tek poneko korištenje okolnog prostora (prostor iznad gledališta i gledalište na samom početku i kraju predstave, kao i glavnu pozornicu tek u nekoliko scena). Ogoljen prostor scene obogaćen je tek funkcionalnim rekvizitima; crvenom svilom koja visi sa stropa i velikim, starim zrcalom. Crvena svila multifunkcionalno se mijenja tijekom predstave; od aluzije na utrobu, menstruaciju, život, rađanje, ona postaje ljuljačka, aluzija na zadanost i sudbinu, pa sve do oruđa za uprizorenje metafore borbe, kako sa svijetom, tako i sa samim sobom.

Motiv krvi se, manifestiran kao menstruacija, javlja kao otpor tijela izvanjskim, nametnutim određenjima identiteta, a crvena boja se, uz sveprisutnu crnu (mrak, boja scene i odjeće) pojavljuje kao akcent u elementima već spomenute svile, crvene špage i platna koje prekriva zrcalo. Upravo je zrcalo onaj element koji najjasnije odražava (kako prikladno!) dualnost glavnog lika; djevojke koju otac odmah pri rođenju odluči nazvati Ahmed i odgajati kao dječaka. Ahmed živi usamljenički život s obje strane zrcala, pronalazeći jedino društvo u odrazu koje vidi, dok se pita je li biće ili slika, tijelo ili osoba. Samoća kojom se okružuje, kao i nemogućnost potpunog ostvarenja na osobnom planu (želja za ženidbom), u jednom trenutku postaje previše (“Moja mi noć ništa nije dala”) i tjeskoba koja ga prati probija se iz njegove nutrine, kako verbalno (prepričavanje traumatičnog svjedočenja roditeljskom seksu iz najranijeg djetinjstva, kao i suočavanje s činjenicom da je vlastiti identitet nešto zadano izvana, determinirano tradicijom i odgojem, nešto što je kad – tad trebalo puknuti po šavovima), tako i, mnogo dojmljivije, fizički, dok se lik Ahmeda nalazi na podu scene. Kontorcionizam kombiniran s trzanjem tijela uprizorio je tjeskobu i borbu između dva identiteta. “Ja sam ujednačen graditelj i građevina”, izgovara glavni lik u jednom trenutku i time obuhvaća svu dualnost koju kao negirana žena nosi na svojim leđima; gradnja vlastitog identiteta tako je suprotstavljena vanjskim, odlučujućim faktorima u životnoj sudbini (zadanost prostorom, kulturom i religijom, odgojem, obitelji i tradicijom).

Osim navedene točke kombiniranog kontorcionizma i monologa, najdojmljiviji i dramaturški najsnažniji dio predstave otkriva se u monologu kojim Ahmed opisuje suprugu Fatimu, njenu sudbinu i njihov odnos. Ipak, Ostojić ostavlja snažniji dojam u elementima scenskog pokreta, fizičkog teatra i akrobacije nego u dramskoj izvedbi koja je na trenutke bila neujednačena, ovisno koji je lik u određenom trenutku tumačila. Svakako, napor kojem je izložila tijelo, kao i kombiniranje različitih, mahom zahtjevnih oblika scenske ekspresije, vrijedan je i divljenja i aplauza.

Ahmedova odluka da se ponovno rodi (vizualno dojmljivo prikazana akrobacijom na svili) najsnažnija je poveznica s fizičkim teatrom i odlukom da u svoju diplomsku predstavu Ostojić uključi elemente suvremenog cirkusa. Ahmedov angažman u cirkusu neimenovanog mediteranskog gradića poslužio je kao kulisa metamorfoze, prilika za “ponovno osvajanje vlastitog bića” i prvo progovaranje ženskim glasom tijekom predstave koje prati i otkrivanje novog, ženskog imena (Lalla Zahra) i raspuštanje kovrčave kose.

Ovo ponovno rađanje i povratak ukradenom identitetu jednostavnom rečenicom “ja sam samo žena” na kraju predstave efektno spaja sva iskustva, kako ona osobna, tako i politička, društveno uvjetovana, u osobu žene kojoj je od rođenja negiran identitet i koja ga je, otrgnuvši se od obitelji, uspjela ponovno izgraditi. Bez grandioznog izlaska sa scene, iscrpljena i emotivno iscijeđena, Ostojić se penje uz gledalište i napušta prostor Amfiteatra, i u tom je trenutku ona i Anja Ostojić, i Lalla Zahra, i svaka žena.

Kristina Tešija

foto: fb event

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s