HNK Split, osvrti

Kušnja: postoje li suvremene vještice?

One pišu, javno govore, prilično su hrabre, usuđuju se biti ekscentrične, znatiželjne su, prodorne i nezavisne. Otkad je primijećeno njihovo postojanje u javnosti bile su osporavane, ali i utjecajne. I to je vjerojatno ono što ovdašnju duboko patrijarhalnu, heroičku, kolektivističko-mizoginičnu i nacionalno homogeniziranu sredinu iritira iznad granice snošljivosti. Konačno su proglašene onime što jesu; ”Vještice!”, vrište novi duhovni lideri i intelektualni egzekutori, zazivajući povijesni kontekst onih nekoliko stoljeća u kojima je u Europi i Americi spaljeno devet milijuna žena.

(Vesna Kesić, Nedjeljna Dalmacija, 5. svibnja 1993.)

Devet je stoljeća prošlo od početka progona vještica, a preko 320 godina od slavnog suđenja vješticama iz Salema u Massachusettsu koje je inspiriralo Arthura Millera da 1953. napiše dramu The Crucible (Vještice iz Salema), a kojom je oštro kritizirao američki makartizam 50-ih godina prošlog stoljeća.

Ma koliko zaostao pojam vještice i njegovo tumačenje bilo, neka vrsta vještica, žena čije se ponašanje na neki nači kosi s vrijednostima i društvenom tradicijom, uvijek ima. Ima ih sigurno i u vašem susjedstvu, možda ste vi vještica u nečijim očima, možda se vaš način života izravno kosi s ustaljenim, očekivanim, normalnim. Na svu sreću, ako se mogu tako izraziti, suđenja i vješanja suvremenih vještica prebačena su iz doslovnih sudnica i s vješala u javni, medijski prostor. Ponekad mi se čini da bi bilo lakše nabrojati što u današnjem svijetu nije medij, nego što medij jest. Internet koji je dostupan na gotovo svakom koraku, senzori, nadzorne kamere, znatiželjne oči i uši i dostupnost obraćanja doslovno čitavom čovječanstvu od današnjeg su čovjeka učinili najmoćnije i najranjivije biće. Vrijeme u kojem je moguće sve staviti pod povećalo, snimiti pa prevrtiti i pregledati, ako je potrebno i stotine puta, rezati, montirati, zalijepiti, objaviti, čini se čak ponekad opasnijim od vremena opisanog Millerovim klasikom. Život i ugled izjednačeni su u tom, tristotinjak godina udaljenom, vremenu i ponekad se čini da se ni nismo previše maknuli s mjesta. Uništi čovjeku ugled, uništio si mu život. Na internetu je, zauvijek je. Nema mjesta pogreškama, sve se čuje, bilježi i svemu se sudi.

Hrvatsko narodno kazalište Split u ovogodišnji je program uvrstilo upravo ovu Millerovu dramu, u režiji Nenni Delmestre i sa zaista velikim glumačkim ansamblom koji se uhvatio u koštac s pričom o dostojanstvu, drugačijima i sistemu koji ih ne trpi. Na prvu, barem se meni tako učinilo, ova premisa ne može nikako dovesti do loše predstave. Dostojanstvo, drugačiji pojedinci i netolerantni sistem nisu nešto što je ostalo u 17. stoljeću, riječ je o pojmovima koji zaokupljuju i modeliraju i suvremenu ljudsku svakodnevicu. Koliko se samo vještica svakodnevno nađe u javnom diskursu, za koliko žena javnost ili “ispravna” većina kontinuirano određuje da se ne uklapaju u idealiziranu sliku koju uporno oslikavaju? Može li, ali zaista, u današnjem, hrvatskom društvu, žena javno reći da ne želi biti majka, da ne želi biti supruga, može li javno uživati ponašanja koja “ne dolikuju” ženi, može li kritizirati tradicionalne, crkveno – državne (distinkcija je gotovo pa nevidljiva), nametnute ideje o ispravnom životu?

Ne trebaju vam vještice koje vještičare i plešu u šumi, pogledajmo se u ogledalo i bit će nam jasno da smo sve mi, barem jednom u životu, bile vještice. Glasne, neovisne, jasne u željama i stavovima… Suđenja i progoni današnjih vještica su, kao i one same, mnogo suptilniji i lakše ih je previdjeti u suvremenom društvu. Njihove (naše!) omče su tek niti koje nam društvo veže oko vratova od najranijih dana djetinjstva, jednu po jednu, sve dok ih se s godinama ne nakupi toliko da postanu prava špaga, dovoljno izdržljiva da vam taj isti vrat slomi.

S tolikim vješticama, očekivao bi čovjek tek blago oslanjanje na Millerov izvornik. Očekivao bi smještanje suđenja u Salemu u društveno – prostorne okvire u kojima se svakodnevno bacakamo, očekivao bi kritiku suvremene svakodnevice koja bi makar malo taknula one koji nam tu svakodnevicu marljivo kroje; one koji odlučuju što je očekivano, normalno i primjereno.

Ipak, dobili smo povratak u Salem, u Millerov klasik, u vrijeme kada se zbog koketiranja s nadnaravnim gubilo život. Tekst (u prijevodu Nenni Delmestre i Elvisa Bošnjaka) dramatizacijom (Elvis Bošnjak) i režijom nije mnogo odmaknuo od izvornika, a kostimi (Sara Lovrić Caparin), scena i izbor glazbe (Lina Vengoechea) dodatno su zatvorili priču u vrijeme i društvo od kojeg nas dijele tri stoljeća i jedan ocean.

Scena kojom dominiraju tamne nijanse i drvo, osmišljena je kao sudnica koja preraspodjelom pomičnih elemenata mijenja svoju funkciju, ali je uvijek omeđena klupama koje se blago, dijagonalno uzdižu prema stražnjem dijelu scene i na kojima borave glumci koji u određenom trenutku ne sudjeluju u sceni koja se odigrava. Brojnost glumačkog ansambla koji je gotovo stalno prisutan u punom sastavu na sceni oslikava kolektiv koji uvijek ima oči na pojedincu i svemu što čini, ali je ipak, na trenutke, ostavljao dojam gužve i odvlačio gledateljevu pažnju.

Predstava koja u potpunosti prati Millerov klasik pokazala je, ipak, jaz koji postoji između njega i konteksta vremena i prostora u kojem je postavljena; tema suđenja i vješanja građana Salema ovdje se otvara tek kao prozor u tu, donekle fikcionaliziranu, epizodu američke povijesti. Tema koja svakako ima svoje brojne varijante u suvremenom društvu, ipak je ostala na svojoj povijesnoj inačici i oslikavanju društva koje je, barem ako je suditi po ovoj predstavi, suvremenoj hrvatskoj publici toliko daleko da se ona ne uspijeva “uhvatiti” ni za jednu priču i poistovjetiti se s njom ili je prepoznati u današnjem društvu.

Količina likova i priča na trenutke se gubila (korištenje američkih imena iz originala svakako je otežalo praćenje priče kada se ona vrtila oko likova koji trenutačno ne sudjeluju u sceni) u onome što je izgledalo kao pokušaj da se u predstavu pod svaku cijenu uključi što više detalja iz izvornika. Konzistentnosti izvedbe ansambla svakako nije pomogla ni pokoja jezična greška koja se potkrala, Radošev glas koji je očito bio izmučen prehladom, a koji je u potpunosti odvlačio pozornost od teksta koji njegov lik izgovara, ali najveći je protivnik, usuđujem se tako napisati, izvedbama (kako ansambla, tako i pojedinaca) u ovoj predstavi bio scenski pokret. Trenuci trzanja, vrištanja, trčanja i opsjednutog ponašanja žena/vještica kod publike su češće izazivali smijeh nego potresenost. Šteta, držim da bi spretnija rješenja u trenucima dominiranja scenskog pokreta zaista mogla nadograditi tekst i pojačati atmosferičnost predstave.

Ovako, izgleda da je preostalo oslanjanje na scenu i kostimografiju, dramatičnu glazbu (previše puta ponavljan zvuk nalik grmljavini koji prati dolazak novog lika ili najavu nekakve opasnosti) i simboliku (Abigail i Dantforth jedini imaju elemente bordo boje u kostimima, svećenici s bijelim maramama oko vrata, velika omča koja se spušta nad osuđenike na kraju predstave…), dok su tekst i priča pali u drugi plan. Kušnja je u dva i pol sata trajanja u tom kontekstu više nalikovala prepričavanju događanja, gledanju epizode neke serije čije ćete detalje radnje, htjeli vi to priznati ili ne, već sutra zaboraviti.

U glumačkom ansamblu (Mijo Jurišić, Mia Čotić, Zorana Kačić Čatipoviće, Katarina Romac, Tajana Jovanović, Filip Radoš, Slavena Verić, Aneta Gotovac, Elvis Bošnjak, Zoja Odak, Nenad Srdelić, Marjan Nejašmić Banić, Snježana Sinovčić Šiškov, Nikša Arčanin, Luka Čerjan, Trpimir Jurkić, Ana Uršula Najev, Katarina Nikšić, Aneta Grabovac) ističu se Nejašmić Banić u ulozi Velečasnog Johna Halea i, možda najviše, Aneta Gotovac u ulozi Mary Warren. Gotovac je izvedbom uspjela zasjeniti i Romac koja se, iako na papiru djeluje kao savršen odabir za ulogu “glavne vještice” Abigail Williams, ipak nije uspjela probiti kroz ovaj tekst i ostaviti snažan dojam na koji smo od nje naviknuli, dok je Bošnjak ulogom Johna Proctora, iako standardno dobar, na trenutke ostavljao dojam već viđenog lika (primjera radi, nedavna predstava Paralelni svjetovi i uloga Petra koju u njoj tumači).

Zaključno, ili, bolje rečeno, u pokušaju zaključka, predstava koja je, po mom skromnom i nadasve subjektivnom sudu, mogla mnogo više nego što je u konačnici ponudila. Nismo u Massachusettsu, da, ali sitnih iglica koje svakodnevno bockaju i podsjećaju nas da ipak nismo ni toliko daleko, zaista ne nedostaje u javnom diskursu. Zašto ih ne iskoristiti smjelije, očitije, ironičnije i, u konačnici, puno, puno kritičnije? Bojimo li se progovoriti o suvremenim inačicama suđenju vješticama pa se krijemo pod tekstom koji je to, u datom vremenu i prostoru, učinio na način na koji bismo se trebali ugledati? Na način koji bi trebao inspirirati i potaknuti? Materijala ne nedostaje, zašto mi se čini da se bojimo progovoriti?

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s