HNK Split, osvrti

Obitelj: Na što se svijet svodi?

Nina Simone je 1966. godine izvela svoju verziju tada dvadeset godina stare pjesme Don’t Explain Billie Holiday i Arthura Herzoga Jr-a. Priča kaže da je Billie ovu pjesmu napisala nakon što se njezin suprug Jimmy Monroe jednu večer vratio kući s tragovima ruža na ovratniku. Ninina obrada otvara predstavu Obitelj koja je premijerno izvedena u subotu 9. ožujka na Sceni 55 Hrvatskog narodnog kazališta Split; predstava koju je režirao Ivan Plazibat, a dramaturgiju i prijevod drame Dennisa Kellya odradila Mila Pavićević, ne bavi se bračnom prevarom, ali Don’t Explain je poslužila kao prigodan uvod koji gledatelja sasvim fino upoznaje s komornom atmosferom na sceni i s pričom o povjerenju, izdržljivosti i spremnosti da za one najbliže učinimo i pretrpimo stvari i situacije koje ni u jednom drugom scenariju zasigurno ne bismo.

Obitelj je drama sa svega tri lika (Liam, Helen i Danny) koje tumače Stipe Radoja, Ana Marija Veselčić i Goran Marković, smještena u vremenski okvir jedne neimenovane večeri, u prostor Heleninog i Dannyjevog stana. Intimnu večeru bračnog para u jednom trenutku prekida Helenin brat koji se pojavljuje krvavih ruku i odjeće, nepovezano ponavljajući kako nije kriv i kako je htio pomoći ozlijeđenom muškarcu na kojeg je naišao pokraj zgrade.

Logično, ostatak večeri i noći odvija se u pokušaju raspetljavanja nereda koji je Liam sa sobom donio u stan i u život bračnog para. Nizanjem monologa i dijaloga i prelijevanjem atmosfere od histerije do nježnih, intimnih trenutaka, odmicanjem predstave gule se slojevi koje su likovi marljivo, godinama slagali na svoju ličnost u pokušajima građenja normalnog života. Isplivavaju tu traume iz djetinjstva i iz bliže prošlosti, stavovi o drugom i drugačijem, o zamišljenoj idili obiteljskog života koja nikako ne odgovara realnosti, o odnosima, kako između supružnika, tako i onog brata i sestre… Na površinu isplivava obitelj i niti koje vežu pojedince koje je čine, bilo da je riječ o krvnom srodstvu ili članovima obitelji koje s vremenom odabereš ili dobiješ bez da te netko previše pita.

Prtljaga koju Helen i Liam nose od djetinjstva kada su im roditelji poginuli u požaru i kada su ostali sami (Orphans / Siročad naziv je izvornika), prepušteni sami sebi, ne otvara se samo u traumi napuštenosti i samoće; ona je prisutna od najmlađih dana u odnosu racionalne sestre koja će učiniti sve da spasi brata sklonog ispadima i nasilju, brata koji će u trenutku pomračenja biti spreman nekoga ubiti, samo da bi u drugom trenutku tepao “sestrice, volim te”.

Lik Liama pokretač je dramske radnje i nositelj napetosti i histerije koja tijekom cijele predstave sveprisutno tinja ispod površine i tek se na trenutke probija na vidjelo (izvrsno je to riješeno naglim praskovima glasne, instrumentalne glazbe). Stipe Radoja još je jednom, ipak, smješten u okvire tipske uloge u kakvoj smo ga već imali priliku gledati. Ipak, u Obitelji je učinjen jedan zaista bitan i vidljiv iskorak i liku nasilnika nisu dodani tek trenuci humora kojima on dobija “meso” i postaje uvjerljiviji, ovdje je na tu prokušanu formulu dodana neprestana mijena između sirovog nasilnika ispunjenog mržnjom i pomalo zbunjenog brata koji za obitelj, a sestru pogotovo, čuva svoju nježniju stranu. Upravo su te dvije suprotnosti Liamovog karaktera ono što gledatelja drži zainteresiranim tijekom cijele predstave, upravo se u tome krije razlog zašto gledatelj neće već na početku na njegov lik zalijepiti etiketu krivca već će svaki novi sloj priznanja o nasilnom događaju kod gledatelja preoblikovati sliku koju on ili ona gradi o Liamu.

Radoja je vrhunski utjelovio nasilnika koji uporno ponavlja da “mrzi nasilje”; njegova izvedba obuhvaća nijanse koje variraju od energičnog vrištanja, bacanja namještaja, svađanja, prijetnji i fizičkog nasilja, sve do skrušenog ispovijedanja, moljakanja i zbunjenog ponavljanja riječi i fraza. Liamova rastresenost ni u jednom trenutku ne prelazi u karikaturalnost, ne oslanja se na komiku ni na već viđene postupke portretiranja lika nasilnika koje nerijetko ostane zarobljeno u pokušaju šokiranja i nasmijavanja publike. Ipak, riječ je o predstavi koja se ne preporuča gledateljima mlađima od šesnaest godina i čini se da je nekima u publici na premijeri nasilje portretirano prvenstveno u liku Liama bilo previše. Ja, s druge strane, kažem: napokon. Napokon je scena HNK Split progovorila o temi koja svakim danom uzima sve više maha, napokon je splitska publika suočena s prizorima lišenima uljepšavanja, maskiranja i prilagođavanja. Nasilje i mučne teme, činjenica da nismo tek otoci koji samostalno plutaju i da iza svakog aktera i žrtve nasilja stoji netko, ako ne i cijela vojska obitelji i voljenih osoba, ono su što se nerijetko previdi. A tu se kriju najmučniji trenuci, najteže dileme koje čovjeka zateknu gotovo uvijek nespremnog i natjeraju ga na ponašanja koja bi inače osuđivao.

Likovi Dannyja i Helen od racionalnih i sabranih se pojedinaca polako, ali sigurno lome do kraja predstave. Iako biste ih na prvi pogled stavili na istu, racionalniju i “sređeniju” stranu jednadžbe, nasuprot rastresenom Liamu, i slojevi njihovog karaktera se odmicanjem predstave gule sve dok i iz njihovih usta ne čujete rečenice, ideje i odluke koje su sve samo ne promišljene i racionalne. Veselčić u ulozi Helen funkcionira kao katalizator u ovom obiteljskom odnosu; ona potiče na razmišljanje, tjera ostale likove da zajednički osmisle rješenje pokušavajući zadovoljiti obje strane; još jednom spasiti brata koji je pribjegao nasilju, dok istovremeno pokušava ne utjecati na odnos sa suprugom i njihov obiteljski život. Njezina je racionalnost tek površna, ona je vođena vječnom potrebom da spasi brata i ne libi se posegnuti za manipulacijom da bi utjecala na Dannyja, na glas razuma koji je do kraja predstave u potpunosti utišan. Dramaturški najsnažniji trenuci u izvedbama Veselčić i Markovića svakako su trenuci kada je “svjetlo upereno” samo u njih; kod Veselčić je to scena kada Helen nervozno puši i čeka da se Danny i Liam vrate iz posjeta žrtvi koja je zatočena u garaži. Dok iz zvučnika svira I love you but I’m lost Sharon Van Etten, na njezinom se licu može iščitati cijeli spektar emocija i stanja; od nervoze, preko emocionalnog raspada i plača do nervoznog smijanja. Dannyjev se potpuni raspad oslikava u sceni prepričavanja zastrašivanja žrtve; njegov hladan opis nasilja u gledatelju izaziva mučninu i ne dopušta mu da se uhvati ičega drugog na sceni – prisiljeni ste slušati opis rana, tijela, mirisa i svjedočiti moralnom i psihičkom slomu pojedinca koji se svemu tomu izložio upravo zbog obitelji.

Obitelj je komorna predstava koja brzim izmjenjivanjem dijaloga i monologa na primjeru te najuže zajednice koja se nađe na moralnoj prekretnici uspješno oslikava suvremeno društvo i osjećaj moralne obveze koji sa sobom nosi svako suočavanje s nasiljem, bilo da smo u njega uključeni kao akteri ili kao promatrači. “Moramo se pobrinuti za bližnje”, izgovara Helen i otvara pitanje o tome jesu li neki ljudi bitniji u trenucima apsolutnog kaosa? Je li čovjek uvijek samo čovjek ili su etikete drugoga, nepoznatog, neimenovanog ponekad toliko snažne da izbrišu činjenicu da bismo u čovjeku uvijek trebali vidjeti čovjeka i u njegovom djelovanju, pogotovo kada je nasilje posrijedi, prepoznati stranu na koju bismo trebali stati?

Je li krv koja teče iz izbodenog tijela nepoznatog nam čovjeka krv koja prlja i naše ruke, stopala i živote ako odlučimo ignorirati i odbijemo pomoći? Na mračnoj sceni na kojoj kontrast predvladajućem crnilu daju tek bijeli hladnjak i pod, jasno se vide tragovi krvi koje likovi svojim bosim stopalima razvlače dok smišljaju rješenja, kao neprestani podsjetnik nečega što se dogodilo. Misli mi je obuzeo poznati misaoni eksperiment filozofije etike, takozvani “problem troleja”*, dok sam slušala raspravu ove obitelji i njihove dileme o tome kako postupiti. Ne učiniti ništa, pustiti pojedinca da iskrvari i izgubi život i na taj način spasiti Liama, ali i obitelj, ili poduzeti nešto, nazvati policiju i na taj način spasiti ranjenog pojedinca, ali uništiti Liamov život i, posljedično, naškoditi obitelji?

U ovom slučaju nije riječ o nepoznatim osobama s obje strane jednadžbe, niti je ulog jednak; s jedne je strane tu život nepoznatog pojedinca, s druge je strane obitelj i pitanje u što će se život koji poznaju pretvoriti. Sagledano tako, kada vidimo da ulozi nisu jednaki, jasno postaje licemjerstvo koje se krije iza sestrinske ljubavi i obiteljske odanosti. Atmosfera koja se vidljivo mijenja u trenutku kada Liam ističe da je napadnuti muškarac Arapin samo dodatno naglašava to licemjerstvo pred kojim i oni najracionalniji nerijetko pokleknu, a ovdje je to vidljivo u liku Dannyja koji se do kraja predstave, silom prilika i nedostatkom odlučnosti, pretvara u nasilnika. U trenutku kada Danny saznaje da pojedinac nije tek pojedinac koji je suprotstavljen kolektivu obitelji, već da i on ima obitelj, brišu se sve razlike i postaje jasan apsurd ikakvog promišljanja o rješavanju situacije u kojoj je tako očito tko je nasilnik, a tko žrtva.

Prebacivanje krivnje i zataškavanje predrasuda otkriva se u varijaciji rečenice “ja ga ne poznajem”, jasno oslikavajući najplodnije tlo za nasilje; strah od nepoznatog, strah od drugačijeg. I upravo se u toj misli otvara glavno pitanje ove predstave, ali i odgovor na njega; na što se svodi svijet? Na ljude koje znamo i koje ne znamo. Što smo spremni napraviti za one koje znamo? A što za one koji su nam nepoznati?

 

* Upravljate trolejbusom koji juri prema skretnici. Na jednom kolosjeku, u smjeru kojim idete, stoji pet ljudi na šinama, a na drugom, na koji možete skrenuti, stoji tek jedna osoba. Hoćete li zadržati smjer kojim trolejbus juri ili ćete skrenuti?

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s