HNK Split, Marulićevi Dani, osvrti

Djevojčica sa žicama: Što je Europa?

Žica, taj tanki, ubojiti, sveprisutni materijal koji istovremeno, svakodnevno spašava i ubija suvremenog čovjeka. Od električne struje i telekomunikacija, preko korisnog materijala pa sve do umjetnosti; žica kao element i motiv u sebi nosi metaforičko značenje koje svoje najveće ekstreme doživljava, usudila bih se napisati, upravo u umjetnosti i ogradi od bodljikave žice. S jedne strane nešto što ne poznaje granice, nešto inherentno svakom čovjeku, nešto što nadilazi ograničenja jezika, nacije i geografskog prostora, s druge je strane opredmetljeno kao jasan znak zabrane, iskeženi zubi koji sikću “ovdje ti nije mjesto”. Upravo se na ta dva motiva gradi i predstava Djevojčica sa žicama (Deklica s strunami) kazališta SNG Drama Ljubljana i Moving Music Theatre Bitola, nastala prema tekstu Maje Hrgović, u režiji, scenografiji i glazbi Marjana Nećaka, a koja je izvedena  u sklopu 29. Marulićevih dana na sceni Gradskog kazališta lutaka Split.

Ova komorna predstava (Ona je Barbara Cerar, a Njega tumači Uroš Fürst dok je glas Branka Šturbeja prisutan na početku predstave u off-u) svojim nazivom aludira na poznatu Djevojčicu sa žigicama  i prati djevojku, violonisticu, koja se odvaž krenuti na put po Europi. Naoružana koferom, violinom i velikom torbom za violončelo, Ona putuje vlakovima, tračnicama koje kao žile ispresijecaju Europ, u potrazi za uspjehom i samoostvarenjem, a pitanje “Što je Vama Europa?” koje joj policajac / sudac / nepoznati autoritet (Šturbej) postavlja na početku predstave, stalno se provlači predstavom i mislima violonistice.

Spomenuti početak, dijalog (koji na trenutke podsjeća na dva monologa koji se preklapaju) između glasa u off-u i Nje na sredini pozornice, dok osvijetljena svjetlima reflektora dopušta da je struja svijesti nosi pri pokušaju odgovora na pitanje o Europi, na mene je ostavio najdublji dojam. Igranje metaforama i koketiranje s humorom postavilo je ljestvicu očekivanja visoko, ali, nažalost, ostatak predstave nekako je razblažio taj dojam.

Izvedba Cerar snažna je i energična, jednako joj dobro “leže” i gluma i pjesma, vješta je u scenskom pokretu i energija njezine izvedbe nije ni u jednom trenutku jenjavala. U kombinaciji s Fürstom, Cerar ipak krade to svjetlo reflektora. Je li do uloge ili izvedbe, teško mi je razlučiti. Svakako je riječ o dvije snažne, gotovo eksplozivne izvedbe koje bi drugačijim rješenjima (prvenstveno u tekstu i izboru glazbe) još više došle do izražaja.

Propitivanje Europe, njezine otvorenosti koja se razlikuje od ideje do provedbe “na terenu”, provlači se cijelom predstavom, ali metafora žice možda se i previše puta verbalizira i na taj način sama ideja gubi na snazi i na trenutke otsklizne preblizu klišejima i patetici. Uz propitivanje uloge “majke” Europe, narativna nit koja prati cijelu priču i pruža djelomičan odgovor na motivaciju violonistice da se uputi ka Europi, sadržana je u figuri oca koji se, osim kada ga eksplicitno igra, probija i kroz sve ostale likove koje Fürst tumači (granični policajac, očajan otac koji ne uspijeva probiti granicu Berlinskog zida, ulični zabavljač…). Konstantno vraćanje na ulogu oca i ljutnja kojom je obojen život violonistice, motivirani su njegovim pijanstvima, pokušajem prodaje violine i pijanim padom i uništenjem iste, djevojčine najbolje prijateljice, kako sama reminiscira. Ljutnja i zamjeranje koji se probijaju kroz bijesne monologe, dijaloge, razračunavanje s likom oca, koji izbijaju iz songova (autorica stihova je Ana Bunteska), grade traumu koja se, nažalost, krajem predstave rješava lakim bijegom u happy end i oprost te na taj način poništava identitet ove djevojčice, djevojke, žene i, na kraju, pogrbljene starice naoružane svega instrumentom i raskidanim žicama na gudalu. Lik oca, s druge strane, do kraja predstave ne doživljava nikakvu transformaciju, on ne sazrijeva, i jednako je uvjeren u banalnost vlastitih pogrešaka, kao i veličinu vlastite žrtve, da se ovaj pokušaj sretnog razrješenja u odnosu otac-kći gledatelju može učiniti nesrazmjernim s količinom napetosti i zamjeranja kojom je bio obojen od samog početka predstave.

Scenografska i kostimografska (Nataša Filipovič) rješenja mogu se najlakše opisati kao multifunkcionalna i vizualno dojmljiva, pri čemu se ističe kostimografija violonistice koja suptilnim intervencijama mijenja svoj izgled, nikad ne odustajući od početnog, monokromatskog vizuala. Glave i ramena prekrivenih sivim materijalom, djevojka sa srebrnom torbom violončela na leđima na početku predstave vizualno podsjeća na kakvog vanzemaljca, dok su nam nepoznate i strane i ona i priča koju nosi sa sobom. Postupno, s odmicanjem predstave, ti se slojevi skidaju, jednako kao što se i Ona oslobađa nekih vlastitih okova, istovremeno postajući sve svjesnija okova koje naoko otvorena Europa steže u svakom smjeru u kojem se odluči krenuti.  Žica je, srećom, upotrijebljena tek u poluraspadnutom gudalu koje djevojka drži okačeno o vrat i koje na trenutke koristi tijekom predstave. Scenografija se oslanja na hrpice kamenja na podu koje aludiraju na granice, dovoljno suptilno da ne zavladaju scenom, i na nekoliko rekvizita (spomenutu prtljagu, kofer koji se transformira u naslonjač i jedan stol na sredini scene koji služi kao stalak za kofere na kojima će se projicirati video snimke (Marin Lukanović) koje su, uz kostimografiju, vizualno najdojmljivije rješenje u predstavi). Projekcije na unutrašnjoj strani poklopca torbe za violončelo prikazuju željezničke stanice i kolodvore, vlakove u prolazu, ulice i trgove europskih metropola i samo lice naslovne djevojku tijekom putovanja.

Projekcije su gotovo stalno prisutne na sceni, bilo da je riječ o spomenutim videima ili o ispisanim stihovima koji prate songove koji variraju od teških rock izvedbi, preko govorene riječi pa sve do opere. Različiti fontovi, za razliku od različitih jezika (slovenski, engleski i njemački), na trenutke odvlače pozornost i ruše minimalizam predstave, a na sličan način funkcioniraju i stihovi koji se od snažne kritike Europe i progovaranja o traumi iz djetinjstva na trenutke toliko udaljuju da ostavljaju dojam banalnog mjuzikl-propjevavanja o svakoj temi koja u tom trenutku prati radnju (najočitije je to u pjevanju o odlasku u shopping i mijenjanju imidža da bi se violinistica prilagodila metropoli u kojoj se našla).

Kritika Europe najsnažnija je u već spomenutoj sceni koja otvara predstavu, kada se otkriva u humoru, ali i u početnom songu koji tematizira čovjeka i imaginarno korijenje za koje nerijetko veže svoj identitet, a koji me odmah podsjetio na Rushdijeve riječi; “Znamo za postojanje sile gravitacije, ali ne i za njen uzrok, kao što ne znamo objasniti ni zašto smo vezani za mjesto rođenja i pretvaramo se da smo drveće i govorimo o korijenju. Pogledaj ispod svojih nogu. Nećeš vidjeti kvrgavo rastinje kako ti izbija iz đonova. Korijenje je, kako mi se nekad čini, mit koji je izmišljen da bi nas zadržao na jednom mjestu.”

Od silnih metafora koje na trenutke ostavljaju dojam zalihosnosti, ipak su se uspjele probiti crtice koje su više od ikakve priče i pjesme o traumi i Europi približile neslomljivost ljudskog duha i vječnu potragu za srećom koja se, eto ironije, uopće ne na nalazi na kraju putovanja, kako i djevojčica, sada već stara žena, zaključuje pri kraju predstave. Pripovijedanje o očevom hobiju promatranja i hvatanja ptica koje zatvara u (žičanu!) krletku koju prekriva tamnom zavjesom, a čiji se duh uvijek, kao po pravilu, probudi i zapjeva nakon odmicanja zavjese koje uslijedi nakon nekoliko dana, snažan su odgovor ljudskog duha, duha čovjekove prirode, svim granicama koje imaginarna Europa i realan čovjek može sagraditi i omeđiti žicom. Između svih tih žica kuca neko srce, ali to nije srce Europe koje violonistica uporno traži, to je srce nešto sasvim drugo, nešto što je ova predstava pokušala dohvatiti. Na trenutke se približila tome, da bi se već sljedećih udaljila, ali, ipak, na kraju svega i pokušaj obračunavanja s ovakvim temama nešto vrijedi, zar ne?

 

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s