Kratka, intimna crtica, kazališna minijatura, dobra kratka priča koja više pitanja otvori nego što na njih odgovori, priča toliko specifična da postane uopćena… Kazališna predstava Susret, koju je napisala i režirala Nina Mitrović, upravo je ovo. Prozor u obiteljsku intimu lišen velikih dramskih zaokreta, preglumljavanja i oslanjanja na išta osim na elementarne faktore: izvrstan tekst, izvrsna režija i izvrsna gluma.

Predstavu Teatra Exit na svojim leđima nose Siniša Popović i Filip Križan u ulogama Oca i Sina, a naslovni susret zbije se u trenutku kada sin odlučuje posjetiti oca nakon što je saznao za njegovu bolest. U ovaj susret svaki ulazi sa svojim idejama, unaprijed donesenim zaključcima i sasvim solidnom količinom stavova i materijala koje ima za predbaciti onom drugom. Onako kako to u obiteljima nerijetko i biva, zar ne?

Predstava je odigrana u sklopu 29. Marulićevih dana, u intimnom prostoru Scene 55, koja gledatelju pruža ne samo osjećaj spomenute intime, već ga i fizički “tjera” na suočavanje sa scenom, glumcima i pričom, ali i na suočavanje s ostatkom publike. Pokazalo se to u određenim trenucima, razumljivo, smetnjom; prepunjen, zbijeni prostor na trenutke je “upadao” u predstavu, svaki kašalj, šuškanje i zvonjava ili vibriranje (oboje jednako iritantno!) mobitela, narušavali su trenutak kojem gledatelj svjedoči.

Priča koja se raspliće u Susretu na prvi je pogled jednostavna u tolikoj mjeri da će vam se možda učiniti da nije vrijedna postavljanja na scenu. Priče kakve se množe iza tisuća zaključanih vrata, pa tako i naših, nešto su od čega nerijetko želimo pobjeći, samo da bi nas dočekale u mraku scene, u jednostavnom dnevnom boravku u kojem nijedan element scenografije (Deni Šesnić) ne odvlači gledateljevu pozornost niti krade od onog organskog što predstava nosi u sebi.

Susret je priča koja nenametljivo, ali sigurno kopka po ustaljenim obrascima ponašanja, izvlači ih na površinu, bez obzira koliko je vremena proteklo od njihovog zbivanja, daje im na važnosti i suptilno ukazuje na važnost i ulogu koju i najmanje, često zaboravljene, geste, postupci i riječi imaju na ljude oko nas, a pogotovo one koje odgajamo, koji nas odgajaju i s kojima odrastamo. Mitrović ni u jednom trenutku ne docira, ne pojašnjava publici niti im ukazuje na nit vodilju u vlastitom tekstu; ona to u potpunosti prepušta dijalogu i izvrsnoj glumi Križana i Popovića i u tome leži tajna uspjeha ove predstave.

Ovdje nije riječ o fingiranju stvarnosti, o ideji koju silom prilika želite staviti na papir, o dijalozima koje osmislite, uvjereni da bi to tako u stvarnosti trebalo izgledati, samo da bi na sceni izgledalo uvježbano, vidljivo odigrano i, jednostavno, nimalo autentično. Mitrović je dugo radila na tekstu, u intervjuima je redovito isticala kako joj se bilo teško odvojiti od njega i “pustiti ga u svijet” (zanimljivo je da je Susret prvo zaživio  2013.  godine u sklopu festivala novog pisma LabFest u Londonu, u koprodukciji Theatre 503 i Fat Git Theatre, u režiji Josha Rochea, a iste je godine imao premijeru u Slovenskom narodnom gledališču Nova Gorica u režiji Primoža Beblera), ali kakva sreća da je taj tekst tu, da je izrežiran, (od)glumljen i gurnut pred lice publike koja će napokon, čini se, iz kazališta izići s blagim osjećajem peckanja u podsvjesti koji će je natjerati da promisli o vlastitim roditeljima, djeci, braćama i sestrama, o svemu onome za što je u životu, ponekad opravdano, ponekad baš i ne, krivila pojedince iz obitelji.

Susret se u svom trajanju od svega sat vremena uspijeva obračunati s neispunjenim očekivanjima, kako obiteljskim, tako i onim koje pojedinac sam sebi natovari na leđa, ali, možda najvažnije, uspijeva otvoriti pitanje društvenog koncepta muževnosti, zatvorenosti, upornog bijega od ranjivosti i nametnutog imperativa o snažnom muškarcu koji je “jebač”, koji ne komplicira i koji nikad, ali baš nikad, ne smije biti slabić.

Otac i sin u ovoj su priči antijunaci čije strane ne zauzima ni autorica/redateljica, a publika u njima može tek prepoznati ili sebe ili nekoga iz vlastite obitelji i na prvi su pogled dijametralno suprotni; sirovi, samouvjereni čovjek i mladić koji se svim snagama trsi objasniti si vlastita stanja, ponašanja i disfunkcionalni odnos s ocem. Do samog kraja predstave postaje vidljivo njihovo zrcaljenje jednog u drugom, iz mladića se iskradaju elementi očevog mačizma, ponajprije u odnosu prema trudnoj djevojci koju “stalno vara”, dok očeva ranjivost isplivava na površinu u trenutku kada, razdraženo, otkriva načine na koji su ga djeca povrijedila; u tom se trenutku čovjek koji najviše od svega mrzi slabiće opasno približava tom pejorativnom opisu muške ranjivosti. Ipak, njegov muški ponos ne dopušta mu da prizna moguće greške u odgoju, tjera ga da i dalje uporno bježi od intime i bliskosti, unatoč sinovom pokušaju da neke stvari verbalizira(ju) i s njima se, naknadno, razračunaju. Isprika ili priznanje po koje je došao, sina neće dočekati u ovom kratkom, intenzivnom susretu. Nešto najbliže njoj otkrit će se tek u dva simbolična predmeta koje otac čuva, drvenom konjiću i sinovom dječjem crtežu, a koja otkrivaju osjećajnost ovog muškarca.

Prisutni su u ovoj priči i likovi supruge/majke i kćerke/sestre koji se pojavljuju u razgovoru, nudeći dodatne slojeve tumačenja ponašanja oca i sina. Zamjeranje se tako otkriva kao osnovna emocija na koju se ova dva muškarca oslanjaju i koja služi kao još jedan bijeg od intime koji je svojstven obojici. Bijeg od intimnosti ne oslikava se samo u njihovom međusobnom odnosu, otkriva se on i u odnosu ovih muškaraca sa partnericama u njihovim životima; dok stariji bježi od intime pod izlikom da je to nešto rezervirano za slabiće, mlađi ne uspijeva ostvariti intiman odnos s djevojkama u strahu da će izdati oca onog trenutka kada se otvori i nekoj od njih prepriča neke od događaja iz djetinjstva.

Dijalozi u Susretu za sobom ne vuku ikakve viškove, a u izvedbama glumačkog dvojca dodatno su oživjeli njihove karaktere koji se probijaju iz svake izgovorene riječi. Pojedine fraze koje otac izgovara, a koje na trenutke zabave i uspiju nasmijati publiku, rečenice su na koje smo naviknuli u obiteljskom raspoloženju, a koje ipak nikada ne pobjegnu u karikaturalnost (zahvaljujući, opet, izvrsnoj Popovićevoj glumi i odmjerenosti u pismu Nine Mitrović). Rečenice poput (parafraziram): “Depresija, napadaji panike? Ma ima ona previše vremena”, “Ne treba mene nitko žaliti”, “Tako je kako je”, “Imaš svoj život pa ga živi”, “Skrati priču”, “U redu je”… iskaču u trenucima očeve blokade i nemogućnosti iskazivanja emocija, one su bijeg u sigurne, tradicionalne okvire u kojima se poznaje tko igra kakvu ulogu u odnosu oca i sina. Njihov odnos u Susretu cijelo vrijeme balansira između razgovora, monologa i naglih praskova svađa u kojima međusobna predbacivanja brzo dostižu svoj vrhunac, ali se jednako tako brzo vraćaju u “normalu” u kojoj, čini se, ova dva muškarca govore različitim jezicima pa je nemoguće očekivati međusobno razumijevanje.

Je li riječ o razlici u karakterima, u sukobu generacija ili u ulogama koje nose u tom odnosu, teško je i možda nepotrebno jasno razlučiti. Susret ne nudi odgovor na pitanje, ne dijeli karaktere na crne i bijele, ne bježi od teških tema i ne zaokružuje priču happy end-om. Koliko god opravdanih zamjerki sin imao za oca, toliko postoji opravdanja i zamjerki koje idu u suprotnom pravcu. I tu se krije ta vječna čovjekova dilema, to pitanje koje odrastanje nužno sa sobom nosi; koliko sam sâm kriv za vlastite obrasce ponašanja?