HNK Split, Marulićevi Dani, osvrti

Susret: smije li muškarac biti ranjiv?

Kratka, intimna crtica, kazališna minijatura, dobra kratka priča koja više pitanja otvori nego što na njih odgovori, priča toliko specifična da postane uopćena… Kazališna predstava Susret, koju je napisala i režirala Nina Mitrović, upravo je ovo. Prozor u obiteljsku intimu lišen velikih dramskih zaokreta, preglumljavanja i oslanjanja na išta osim na elementarne faktore: izvrstan tekst, izvrsna režija i izvrsna gluma.

Predstavu Teatra Exit na svojim leđima nose Siniša Popović i Filip Križan u ulogama Oca i Sina, a naslovni susret zbije se u trenutku kada sin odlučuje posjetiti oca nakon što je saznao za njegovu bolest. U ovaj susret svaki ulazi sa svojim idejama, unaprijed donesenim zaključcima i sasvim solidnom količinom stavova i materijala koje ima za predbaciti onom drugom. Onako kako to u obiteljima nerijetko i biva, zar ne?

Predstava je odigrana u sklopu 29. Marulićevih dana, u intimnom prostoru Scene 55, koja gledatelju pruža ne samo osjećaj spomenute intime, već ga i fizički “tjera” na suočavanje sa scenom, glumcima i pričom, ali i na suočavanje s ostatkom publike. Pokazalo se to u određenim trenucima, razumljivo, smetnjom; prepunjen, zbijeni prostor na trenutke je “upadao” u predstavu, svaki kašalj, šuškanje i zvonjava ili vibriranje (oboje jednako iritantno!) mobitela, narušavali su trenutak kojem gledatelj svjedoči.

Priča koja se raspliće u Susretu na prvi je pogled jednostavna u tolikoj mjeri da će vam se možda učiniti da nije vrijedna postavljanja na scenu. Priče kakve se množe iza tisuća zaključanih vrata, pa tako i naših, nešto su od čega nerijetko želimo pobjeći, samo da bi nas dočekale u mraku scene, u jednostavnom dnevnom boravku u kojem nijedan element scenografije (Deni Šesnić) ne odvlači gledateljevu pozornost niti krade od onog organskog što predstava nosi u sebi.

Susret je priča koja nenametljivo, ali sigurno kopka po ustaljenim obrascima ponašanja, izvlači ih na površinu, bez obzira koliko je vremena proteklo od njihovog zbivanja, daje im na važnosti i suptilno ukazuje na važnost i ulogu koju i najmanje, često zaboravljene, geste, postupci i riječi imaju na ljude oko nas, a pogotovo one koje odgajamo, koji nas odgajaju i s kojima odrastamo. Mitrović ni u jednom trenutku ne docira, ne pojašnjava publici niti im ukazuje na nit vodilju u vlastitom tekstu; ona to u potpunosti prepušta dijalogu i izvrsnoj glumi Križana i Popovića i u tome leži tajna uspjeha ove predstave.

Ovdje nije riječ o fingiranju stvarnosti, o ideji koju silom prilika želite staviti na papir, o dijalozima koje osmislite, uvjereni da bi to tako u stvarnosti trebalo izgledati, samo da bi na sceni izgledalo uvježbano, vidljivo odigrano i, jednostavno, nimalo autentično. Mitrović je dugo radila na tekstu, u intervjuima je redovito isticala kako joj se bilo teško odvojiti od njega i “pustiti ga u svijet” (zanimljivo je da je Susret prvo zaživio  2013.  godine u sklopu festivala novog pisma LabFest u Londonu, u koprodukciji Theatre 503 i Fat Git Theatre, u režiji Josha Rochea, a iste je godine imao premijeru u Slovenskom narodnom gledališču Nova Gorica u režiji Primoža Beblera), ali kakva sreća da je taj tekst tu, da je izrežiran, (od)glumljen i gurnut pred lice publike koja će napokon, čini se, iz kazališta izići s blagim osjećajem peckanja u podsvjesti koji će je natjerati da promisli o vlastitim roditeljima, djeci, braćama i sestrama, o svemu onome za što je u životu, ponekad opravdano, ponekad baš i ne, krivila pojedince iz obitelji.

Susret se u svom trajanju od svega sat vremena uspijeva obračunati s neispunjenim očekivanjima, kako obiteljskim, tako i onim koje pojedinac sam sebi natovari na leđa, ali, možda najvažnije, uspijeva otvoriti pitanje društvenog koncepta muževnosti, zatvorenosti, upornog bijega od ranjivosti i nametnutog imperativa o snažnom muškarcu koji je “jebač”, koji ne komplicira i koji nikad, ali baš nikad, ne smije biti slabić.

Otac i sin u ovoj su priči antijunaci čije strane ne zauzima ni autorica/redateljica, a publika u njima može tek prepoznati ili sebe ili nekoga iz vlastite obitelji i na prvi su pogled dijametralno suprotni; sirovi, samouvjereni čovjek i mladić koji se svim snagama trsi objasniti si vlastita stanja, ponašanja i disfunkcionalni odnos s ocem. Do samog kraja predstave postaje vidljivo njihovo zrcaljenje jednog u drugom, iz mladića se iskradaju elementi očevog mačizma, ponajprije u odnosu prema trudnoj djevojci koju “stalno vara”, dok očeva ranjivost isplivava na površinu u trenutku kada, razdraženo, otkriva načine na koji su ga djeca povrijedila; u tom se trenutku čovjek koji najviše od svega mrzi slabiće opasno približava tom pejorativnom opisu muške ranjivosti. Ipak, njegov muški ponos ne dopušta mu da prizna moguće greške u odgoju, tjera ga da i dalje uporno bježi od intime i bliskosti, unatoč sinovom pokušaju da neke stvari verbalizira(ju) i s njima se, naknadno, razračunaju. Isprika ili priznanje po koje je došao, sina neće dočekati u ovom kratkom, intenzivnom susretu. Nešto najbliže njoj otkrit će se tek u dva simbolična predmeta koje otac čuva, drvenom konjiću i sinovom dječjem crtežu, a koja otkrivaju osjećajnost ovog muškarca.

Prisutni su u ovoj priči i likovi supruge/majke i kćerke/sestre koji se pojavljuju u razgovoru, nudeći dodatne slojeve tumačenja ponašanja oca i sina. Zamjeranje se tako otkriva kao osnovna emocija na koju se ova dva muškarca oslanjaju i koja služi kao još jedan bijeg od intime koji je svojstven obojici. Bijeg od intimnosti ne oslikava se samo u njihovom međusobnom odnosu, otkriva se on i u odnosu ovih muškaraca sa partnericama u njihovim životima; dok stariji bježi od intime pod izlikom da je to nešto rezervirano za slabiće, mlađi ne uspijeva ostvariti intiman odnos s djevojkama u strahu da će izdati oca onog trenutka kada se otvori i nekoj od njih prepriča neke od događaja iz djetinjstva.

Dijalozi u Susretu za sobom ne vuku ikakve viškove, a u izvedbama glumačkog dvojca dodatno su oživjeli njihove karaktere koji se probijaju iz svake izgovorene riječi. Pojedine fraze koje otac izgovara, a koje na trenutke zabave i uspiju nasmijati publiku, rečenice su na koje smo naviknuli u obiteljskom raspoloženju, a koje ipak nikada ne pobjegnu u karikaturalnost (zahvaljujući, opet, izvrsnoj Popovićevoj glumi i odmjerenosti u pismu Nine Mitrović). Rečenice poput (parafraziram): “Depresija, napadaji panike? Ma ima ona previše vremena”, “Ne treba mene nitko žaliti”, “Tako je kako je”, “Imaš svoj život pa ga živi”, “Skrati priču”, “U redu je”… iskaču u trenucima očeve blokade i nemogućnosti iskazivanja emocija, one su bijeg u sigurne, tradicionalne okvire u kojima se poznaje tko igra kakvu ulogu u odnosu oca i sina. Njihov odnos u Susretu cijelo vrijeme balansira između razgovora, monologa i naglih praskova svađa u kojima međusobna predbacivanja brzo dostižu svoj vrhunac, ali se jednako tako brzo vraćaju u “normalu” u kojoj, čini se, ova dva muškarca govore različitim jezicima pa je nemoguće očekivati međusobno razumijevanje.

Je li riječ o razlici u karakterima, u sukobu generacija ili u ulogama koje nose u tom odnosu, teško je i možda nepotrebno jasno razlučiti. Susret ne nudi odgovor na pitanje, ne dijeli karaktere na crne i bijele, ne bježi od teških tema i ne zaokružuje priču happy end-om. Koliko god opravdanih zamjerki sin imao za oca, toliko postoji opravdanja i zamjerki koje idu u suprotnom pravcu. I tu se krije ta vječna čovjekova dilema, to pitanje koje odrastanje nužno sa sobom nosi; koliko sam sâm kriv za vlastite obrasce ponašanja?

 

Kristina Tešija

foto: Luka Pešun, preuzeto s hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s