HNK Split, Marulićevi Dani, osvrti

Govori glasnije: ima li mjesta za drugog u našim životima?

mrȃk m 〈N mn mrȁkovi/mrȃci jez. knjiž.
1. nepostojanje svjetla, stanje bez svjetla, tama, pomrčina [pada mrak; hvata mrak]
2. noć bez mjeseca [srdela se lovi za vrijeme mraka]
3. pren. neznanje, zatucanost, dogmatičnost, neprosvijećenost
Frazeologija
lutati (tapkati, pipati) po mraku biti bez dovoljno znanja, lutati, ne nalaziti odgovor ili rješenje [policija tapka u mraku];
* mrak kao u rogu potpuni mrak;
*pao mu mrak na oči izgubio kontrolu nad sobom;
*pojeo ga mrak nestao pod nejasnim okolnostima

Mislim da nikad dosad nisam započela tekst o pogledanoj predstavi nizanjem definicija s Hrvatskog jezičnog portala, ali, iskreno, nikad nisam ni pogledala predstavu koja se na tako jednostavan, istovremeno zabavan i tužan način poigrava s temom o kojoj sam, ponekad mi se čini, previše puta čitala, razmišljala, koju sam gledala u filmovima i na kazališnim daskama. Autorski projekt Bobe Jelčića Govori glasnije, predstava u kojoj Petra Svrtan u mraku pozornice u jednom trenutku publici govori što je mrak, kako doslovno, tako i metaforično, taj mrak izvlači iz naše političke, ali i intimne svakodnevice i ostavlja ga da odmori na sceni, dovoljno dugo da malo od njega ostane i u nama kada pljeskom ispratimo ansambl Satiričkog kazališta Kerempuh nakon što nam je servirao neka pitanja, ali nije ponudio baš optimistične odgovore. Kada malo bolje razmislim, ništa nalik odgovoru nismo u ovoj predstavi dobili, ona nas je tek na trenutak izbila iz cipela i pustila da se zapitamo koliko pitanja i tema za koje smatramo da su svakodnevne, nebitne i samorazumljive možda i čeka naše odgovore ili bar pokušaj da se njima pozabavimo.

Govori glasnije narativno se oslanja na priču o Branki koja iz susjedne BiH dolazi u Zagreb kod prijatelja (Nikša Butijer) i njegove obitelji (supruga Petra Svrtan, sin Vilim Matula), u nadi da će joj Zapad koji se oslikava u zemlji pripadnici Europske unije ponuditi rješenje za vlastitu dugogodišnju nezaposlenost koja je rezultat činjenice da je manjina u državi koja se sva sastoji od manjinskog i većinskog stanovništva, ovisno o mjestu u kojem se zateknete. Branka je Srpkinja i na njezinoj se svakodnevnoj, rekli bismo čak nebitnoj i toliko puta viđenoj priči gradi ovaj projekt koji sav pršti od dualnosti; tu su i stvarnost (Branku iz publike već na početku predstave izvlači Jadranka Đokić koja je tumači u predstavi) i kazalište (glumci su ovdje ljudi s vlastitim identitetom koji igraju druge likove i na tu se činjenicu cijelo vrijeme referiraju); tu su i svjetlo koje dokumentaristički osvjetljava scenu i mrak koji glumci prizivaju u trenucima izmjene scena; to svjetlo i mrak metaforično su oslikani u našoj svijetloj slici tolerancije i mraku netrpeljivosti koji tinja ispod površine naših običnih, svakodnevnih života; dualnost se, naposlijetku, reflektira i u činjenici da u ovoj predstavi koegzistiraju i snažna ironija i toplina, da je ovo zaista jedna tužna, smiješna predstava…

Ako očekujete smijeh od ove predstave, dobit ćete ga. Ali, on dolazi u paketu s ironijom koja svoju punu snagu dobije tek u otvorenosti publike da joj se i sama pridruži i samoironično pogleda na vlastito ponašanje koje možda, u promatranju širih, političkih okvira, i nije toliko bitno, ali koje je, negdje “odozdo”, godinama odgovorno za društvo u kojem živimo i koje deklarativno prihvaća svakoga, sve do trenutka kada taj neki Drugi nam ne dođe pred nos i poremeti nam svakodnevni, obični život i rituale na koje smo naviknuli.

Predstava koja narativ gradi na odmaku iz svakodnevice i smetnji ustaljenom i, usuđujem se tako napisati, normalnom (a takav je odmak oslikan u svakom gostu kojeg primite u vlastiti dom – na tri sata ili tri dana, svejedno), isti taj odmak i smetnje uprizoruje na sceni korištenjem spontanosti i slučajnosti koji umjesto dojma dobro uigrane i pripremljene predstave publiku suočavaju s trenucima na koje se ne može utjecati; rušenje elemenata scene, zapinjanje zastora, nagla mučnina koja glumicu otjera sa scene, ali i svakim obraćanjem publici, kao i glumčevim izlaženjima iz lika (posebno je efektno u trenucima “a sada ja kažem…” kada glumac prepričava vlastitu ulogu).

Tema Drugog i drugačijeg i priča o toleranciji i (ne)mogućnostima suživota često su korištene u kazalištu, pogotovo s jačanjem europske izbjegličke krize pa će vas ova predstava možda već u svom opisu odbiti još jednim pristupom već viđenoj priči. Ipak, ovdje se u prvi plan stavlja onaj Drugi koji nam je, čini se, ipak bliži od sirijskih ili afričkih izbjeglica, barem ako se oslonimo na društvene konstrukte kojima čovjek nerijetko bježi. Lik Branke utjelovljuje susjeda, osobu s kojom smo “do jučer” dijelili državu, osobu čiji jezik razmijemo i čija je sudbina vrlo lako mogla biti naša osobna, da su se karte samo malo drugačije posložile. Ipak, u naletu bombastičnijih naslova i priča, s odmakom vremena (lik susjeda kojeg  igra Marko Makovičić uporno se pita “kako je moguće da se ni nakon 25 godina ne vidi pomak naprijed”), čini se da su nam problemi tih bliskih, a toliko dalekih pojedinaca postali svakodnevni, uobičajeni, nevidljivi i tihi.

A i mi s njima – utišali smo se, ulijenili, uljuljali u vlastitu svakodnevicu i nekako smo umorni i demotivirani, čini nam se besmislenim vikati kada naše glasove “oni na vrhu” ionako ne čuju, čini nam se dovoljnim biti deklarativno otvoren svakom gostu. Praksa je ipak nešto sasvim drugo, nešto do čega rijetko, ako i ikada dođe.

U ovu zagrebačku obitelj, sasvim običnu po svakom faktoru koji dobijemo u predstavi (stan prepun starog namještaja, odjeća (Ana Paulić) i frizure koje i sami nosimo “po kući”, teme o kojima raspravljaju i koje ih more…) ulijeće netko tko svakodnevicu tek za koji centimetar miče iz uhodanih putova; Brankin dolazak nije dramatičan, nije naprasit, nije tu pitanje života i smrti posrijedi, ništa se posebno neće dogoditi ovoj obitelji ako je ugoste na nekoliko dana, sin i djevojka (Nina Erak Svrtan) će izgubiti komod vlastite sobe, roditelji će okrenuti koji telefonski broj (Damir Poljičak igra ulogu obiteljskog prijatelja, državnog službenika koji će spremno “povući vezu” i pomoći), učinit će sve za prijateljicu iako će, sasvim tiho i usputno, sitni žalci netrpeljivosti tu i tamo isplivati na površinu.

Odnos koji gaje prema novopridošloj gošći možda će na prvu djelovati prijateljskim i zaštitničkim, samo da bi se kasnije otkrili slojevi žaljenja, blagog patroniziranja i, konačno, optuživanja da se sama dovela u tu situaciju. Svi su oni ljudi, nisu junaci (iako se takvima, vjerujem, vole smatrati), ali nisu ni antijunaci, jednako kao što istovremeno i jesu i nisu i dobri i pokvareni. Kao, uostalom, i svi mi koji sjedimo u publici i smijemo se, odgovaramo na pitanja ansambla i prepoznajemo mane, kako one vlastite, tako i sredine u kojoj živimo.

Četvrti zid u ovoj je predstavi srušen već samim njezinim početkom i takav ostaje cijelim trajanjem, kako već spomenutim glumačkim intervencijama u likove, tako i progovaranjem o ulozi kazališta kao mjesta ideološko – političke konfrontacije. Može li kazalište mijenjati svijet pitanje je koje, vjerujem, prati svakoga tko se odluči posvetiti angažiranom kazalištu, bilo da sudjeluje u stvaranju predstave ili mu pristupa kao gledatelj. Koliko angažirani teatar mijenja svijet ako u publici sjedi publika koja se već u startu slaže s kritikom koja se odvija na sceni? Može li se uopće probiti taj dodatni, peti zid i kazalište doprijeti do one publike koja je, zbog nezainteresiranosti ili financijske nedostupnosti, davnih dana prestala sjedati u kazališna gledališta?

U tom kontekstu, ova predstava sigurno neće promijeniti svijet, on će nastaviti svojim ustaljenim obrascima i dalje, neće se ništa spektakularno dogoditi, neće se čuti neki glas koji će proparati ugodnu tišinu kojom smo obavijeni sve dok u našim životima sve štima i nitko, naizgled, ne ugrožava našu egzistenciju. Šutnja hrani šutnju, a ova će predstava, čini mi se, uspješno utjecati tek možda na pokoji unutarnji glas. Sasvim dovoljno, ako se mene pita.

Ansambl ove predstave uigran je i, eto opet one dualnosti, istovremeno energičan i letargičan. U svojim su izvedbama briljirali Butijer i Đokić, dok su Svrtan i Makovičić uspjeli oslikati još jednu dualnost. Svrtan u ulozi supruge i majke jednako je prisutna u češćim trenucima kada ne uspijeva doći do riječi, kao i kada progovara; njezini pokušaji upadanja u razgovor grade karakter ovog lika jednako kao i replike koje uporno ponavlja, ali i govor tijela i mimika lica dok joj ne uspijeva uključiti se u razgovor. Na brzom ponavljanju replika i konstantnom upadanju u riječ Makovičić nosi najviše humora u predstavi, lik ovog sveprisutnog susjeda koji na sve ima komentar (a i kad nema, on će angažirano ponavljati ono što drugi likovi izgovaraju) balansira između karikature i stand-up nastupa i stalno iznova uspijeva nasmijati publiku.

Izvedbe Matule i Erak Svrtan, koji tumače likove desetljećima mlađe od sebe, zabavne su i nude još jedan pogled na stvarnost prikazanu predstavom. Oni su angažirana mladež, aktivni članovi civilnog društva koji se, naizgled, energičnije i žustrije bore za one marginalizirane. Ipak, i oni su samo ljudi od krvi i mesa, kojima izmještanje iz udobnosti privatne sobe poljulja svakodnevicu i ta im se promjena, čini se, baš ni ne sviđa.

Poigravanje s kazališnom formom, njezinim zakonitostima i samim ansamblom rezultiralo je pitkom i zabavnom predstavom koja se ne boji progovoriti glasnije i pozvati publiku da to učini, pa makar u formi odgovora na pitanja koja postavljaju glumci. Izvrsna gluma i oslikavanje jednog sloja društva bliskog većini u publici predstavi su dali dodatnu toplinu, unatoč brojnim kritikama kojima je ispunjena, a koja se ogleda i u samom građenju likova koji, iako balansiraju na granici s karikaturom i stereotipima, ipak to nisu zahvaljujući postepenom ogoljavanju njihovih karaktera i puštanju ranjivosti i osjećajnosti da ispliva na vidjelo. Njihovo konstantno obraćanje publici, pomicanje namještaja na prednji dio scene i referiranje na prostor Splita u kojem je predstava gostovala nisu dopustili publici da lijeno promatra predstavu i ne uključi se; ako ne u izravnoj komunikaciji, onda makar kasnije, dok isprovocirana (kako pozitivno, tako i negativno kako se dalo zaključiti u gužvi koja je uslijedila nakon svršetka predstave) odlazi u svoj uhodani, obični, sigurni život.

 

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s