Marulićevi Dani, osvrti

Kazališne predstave kao test strpljenja publike

Među dvanaest gostujućih predstava na 29. Marulićevim danima, od kojih sam uspjela pogledati njih jedanaest, dvije se ističu svojim formatom, pristupom kazališnoj formi i odnosom prema publici. Stoga im posvećujem jedan zajednički tekst, potaknuta blagim strahom da o svakoj mogu više razmišljati, nego napisati.

Riječ je o predstavama Ispravci ritma, nastaloj u koprodukciji BADco., Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Dubrovačkih ljetnih igara, i intimnoj predstavi Ni prijatelj ni brat umjetničke organizacije Četveroruka.

Zanimljivo, obje su predstave jedine predstave koje su izmještene iz prostora Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu tijekom Marulićevih dana; Ispravci ritma smješteni su u prostor Amfiteatra Multimedijalnog kulturnog centra Split, a Ni prijatelj ni brat u Objekt 4 kompleksa Vila Dalmacija.

Predstave koje gledatelja stavljaju pred ispit strpljivosti, uspješno su, usprkos formi na koju, vjerujem, kazališna publika HNK-a nije navikla, uspostavile vezu s gledateljima i ponudila im nagradu za tu istu strpljivost. Izbjegavši oslanjanje na dijalog kao nositelj narativa, ove predstave slave druge elemente u gradnji predstave koji su nerijetko previđeni od strane gledatelja. Postavljeni u samu srž i temelj predstave, ovi nas postupci mogu isprovocirati, natjerati na komešanje i razmišljanje “što sve ovo znači?” ako smo jedni od onih koji u predstavi/filmu/knjizi traže odgovore na neka pitanja, zaokruženu radnju i Čehovljevo “pucanje iz puške koja visi na zidu u prvoj sceni”.

Ispravci ritma: riječ i pokret kao temelji ritma, ritam kao temelj svih događanja

“Tekst Gorana Ferčeca nastao je na temelju antologijske zbirke priča Pavla Pavličića naslovljene Dobri duh Zagreba i kultnoga Tadićeva filma Ritam zločina u kojemu statističar Fabijan pokušava ponovno uspostaviti ritam razbojstava svojim ubojstvom”, navodi Mira Muhoberac, izbornica ovogodišnjih Marulićevih dana, i uvodi nas u motivaciju za nastajanje ove predstave koju je režirao Goran Sergej Pristaš, a za čiju je dramaturgiju zaslužan tim koji čine Ivana Ivković, Tomislav Medak i Diana Meheik.

Predstava je podijeljena na dva dijela, prvi se odvija u mraku gledališta Amfiteatra, drugi na samoj pozornici, na koju su smješteni i gledatelji (scena je smještena između dva gledališta, a nekoliko sjedalica nalazi se na sceni, još više ispreplićući gledatelje s glumcima, predstavu s pričom, kazalište sa životom).

U prvom dijelu koji se protegne na više od pola sata, glumac kojeg ne vidimo, ali njegovu prisutnost osjećamo i, prema glasu, smještamo ga negdje pokraj nas, u gledalište, progovara filozofskim monologom referirajući se na mrak kojim je prostor obavijen. Suvišno bi bilo prepričavati o čemu monolog govori, za potpuni doživljaj ionako su nužni faktori trenutka i prostora u kojem se sve ovo odvija. Ovakav dramaturški postupak gledatelja tjera na introspekciju, on se ne može uhvatiti za prostor scene, za radnju ili dramaturške zaplete; preostaje mu tek se strpljivo prepustiti riječima o oku koje svaku sliku koju nazire u tami smatra prijetećom, sve dok se ona ne pokaže bezazlenom. Ova prijetnja katastrofe koja nam se može prikrasti u svakom trenutku, dok nam vid ne omogućava njezino detektiranje, publici je predstavljena strpljivo i temeljito. Nema tu mjesta žurbi, dramaturškim obratima, nikakvim trikovima koji će zadržati pozornost publike; ona je aktivni sudionik i o njezinom strpljenju i otvorenosti ovisi što će iz ove predstave ponijeti sa sobom.

Oko koje je predugo u tami, razumljivo, a kako i glumac izgovara, više ne nalazi interes za obrise koje nazire, već za ono što bi moglo doći. Gledatelj, duboko koncentriran na riječi, ne može odoljeti razmišljanju “što slijedi nakon ovoga, je li ovo cijela predstava?”

Jedini bijeg koje oko dobije u ovom dijelu predstave opredmetljen je u projekciji planeta Zemlje na platnu postavljenom na sceni. “Spokojni pogled sa Zemlje na Zemlju” tako posluži kao trenutna utjeha, kao mogućnost odmaka i vantjelesnog promatranja vremena i prostora u kojem se gledatelj našao. Riječi, ma koliko bile osobne, u tom trenutku postaju poopćene; priča o oku, o slikama i scenama koje oko pamti i rekonstruira, tada postaje impuls za okretanje vlastitog oka unutrašnjosti i mehanizmima nošenja sa stvarnosti.

I upravo u tom trenutku pale se svjetla i publika je zamoljena da se preseli na pozornicu Amfiteatra. U toj šetnji imaju priliku vidjeti glumce, čuti njihovo došaptavanje, osluhnuti i doživjeti ritam na kojem će se temeljiti drugi dio predstave; u svom pristupu fantastičniji i svakako odmaknutiji od poznate nam stvarnosti. Scena (Marko Tadić) je sa dvije strane ograđena šperpločama izlijepljenima crnom izolir trakom, dok je u središtu ispunjena metalnim konstrukcijama, a glumci se na njoj neprestano kreću (koreografkinja Nikolina Pristaš) u ritmu koji postaje puls predstave. Livio Badurina, Mislav Čavajda, Dušan Gojić, Ana Kreitmeyer i Nikolina Pristaš cijelo su vrijeme prisutni na sceni ili u njenoj neposrednoj blizini (u tim ih trenucima možete čuti i na taj način ne zaboraviti na njihovu prisutnost).

Kostimografija (Silvio Vujičić) koketira s futurističkom leisure odjećom, podsjećajući na pidžame nekakve bolnice koju ne možete smjestiti ni u kakav vremenski okvir, dok su na majicama uočljivi prorezi (okrugli, trokutasti) kao elementi koji narušavaju ritam tkanja.

Tišina, koja je prisutnija u početku ovog dijela predstave, postepeno se počinje ispunjavati ritmom koji se širi poput virusa. Postiže se to izvrsnom kombinacijom ispreplitanja glasova glumaca (glumac šapće replike onog drugog, s kojim komunicira) i scenskog pokreta čiji su nositelji Badurina, Kreitmeyer i Pristaš, da bi im se kasnije pridružio i Čavajda, dok ih Gojić promatra zavaljen u stolicu za ljuljanje i daje im upute koje će gledatelju biti u potpunosti apsurdne i nejasne, ali će pokretima i suigrom  ostatka ansambla oživjeti u ritmu koji predstavu nosi sve do njezinog svršetka.

Nenametljivi trenuci glazbe (na sceni je cijelo vrijeme prisutan Ivan Bošnjak na trombonu, a autori glazbe i zvuka su Radu Malfatti, Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz) doprinose atmosferi predstave koja sve relativizira i svaki najsitniji pokret i svakodnevni ritual rastavlja na elemente ritma. Ispravci ritma citatno se ponekad vraćaju književnom i filmskom predlošku po kojima su nastali (“Netko donosi odluku, netko snosi posljedice donesene odluke. Netko napada da ispravi ritam, netko biva napadnut da ispravi ritam.”), ali tu je svako čvrsto uporište u predlošku zaustavljeno. Publika je i dalje aktivni promatrač (glumci gledatelju ponekad nešto šapću u uho, dodaju mu rekvizite s uputom da ih šalje dalje u gledalište), njezino se oko ne uspijeva odmoriti ni u jednom trenutku, u svakom se trenutku nešto zbiva ispred, pokraj ili iza njih. Opet ona katastrofa koja cijelo vrijeme prijeti narušavanju uspostavljenog ritma.

Prizivanje općih mjesta (trg, fontana, akademija, učilišta, muzeji, kazališna kavana) preslikava se na ljudsku tjelesnost (usna šupljina, narušen ritam nedostajanjem jednog zuba). Koliko god imenovano, ništa u ovoj predstavi nije jednoznačno; svaki je rekvizit, replika i pokret glumaca (kako individualni, tako i zajednički koji se otkrivaju kao najsnažniji dijelovi predstave) dio ritma u nastajanju, nikad finaliziranog i nikad lišenog te prijetnje koja prijeti iz tišine, iz svake odluke, pokreta, iz gledališta i s ulice s one strane zgrade u kojoj se gledatelj nalazi.

Ni prijatelj ni brat: Zrcaljenje prostora i odnosa

_NNF4137

Predstava Ni prijatelj ni brat Umjetničke organizacije Četveroruka autorice Marine Petković Liker doživjela je dvije izvedbe na ovogodišnjim Marulićevim danima; razlog tomu je izrazito prostorno ograničena scena smještena u Objekt 4 kompleksa Vila Dalmacija koja je mogla primiti svega petnaest gledatelja po izvedbi.

Ova intimna, komorna predstava smještena je u stan ispunjen uporabnim predmetima i namještajem od kojih je teško razlučiti one koji su inače dio tog interijera od onih koje je ova umjetnička organizacija donijela sa sobom kao rekvizite.

Predstava koja bi se najprije mogla opisati kao iskustvo, a tek onda kao izvedba, gledatelja angažira već pri samom dolasku u ovaj kompleks; potrebno je prvo pronaći stan u kojem se predstava odvija, zatim će vas tu dočekati redateljica/autorica koja će vas uputiti prema sceni, usput vam ponuditi kekse i vodu, uputiti vas na postojanje zahoda i, pred sam službeni početak predstave (iako, predstava započinje, kako Petković Liker naglašava, dolaskom prvog gledatelja) reći vam da predstavu možete napustiti u bilo kojem trenutku. Dovoljno da se promeškoljite u sjedalu i upitate se što vas to očekuje.

I tako je još jednom onaj naslovni test strpljenja stavljen pred gledatelja; dok strpljivo iščekuje dolazak ostalih gledatelja i promatra glumice (Lada Bonacci i Aleksandra Naumov) koje su, uz spomenutu Petković Liker, snimateljicu Ninu Đurđević i voditelja tehnike Tomislava Božića, stalno prisutne u prostoru, brišući ikakvu pomisao na četvrti zid između publike, glumačkog ansambla i autorskog tima predstave.

Zidovi, kada ih već spominjem, ostvaruju se na nekoliko planova u ovoj predstavi; osim što su gledatelji zgurani s glumicama u prostor stana omeđen zidovima, predstava progovara o zidovima koji tvore dom, ali i o onim metaforičkim zidovima koji se nađu između pojedinaca. Neprobojni su ovdje i jedni i drugi; teško je srušiti i one od građevnog materijala, jednako kao i one sagrađene događanjima koja živote i međuljudske odnose nepovratno mijenjaju.

Kada predstava napokon (formalno) započne, pred vama je još jedan, a kako se pokazalo u slučaju izvedbe kojoj sam prisustvovala, najteži test strpljenja. Sjedite i promatrate izvrsnu Naumov kako sjedi i šuti. Otpije koji gutljaj vode koju iz staklenke pretače u čašu, tiho uzdahne, i cijelo vrijeme tupo gleda, istovremeno u publiku i kroz nju. Potraje ova šutnja petnaestak minuta, publika se naginje da vidi što se događa u drugoj prostoriji, a u obje prostorije sličan prizor: dugačke, svakodnevne radnje obavljane u tišini. Bonacci slaže karte u pasijans, Naumov prešetava preko dnevne sobe, odjevena u kućnu odjeću (i ovdje nije riječ o nekoj prilagođenoj verziji takve odjeće; Naumov je zaogrnuta u poderani ogrtač ispod kojeg proviruje prevelik donji dio trenirke i ogromne kroksice), pali sobne lampe i svjetiljke koje su jedini rekviziti koje biste mogli povezati s klasičnom kazališnom predstavom. Ove su svjetiljke raspoređene svuda po stanu, glumice ih stalno pale i gase, usmjeravaju snop njihove svjetlosti na predmet ili osobu.

Prvo probijanje tišine dogodi se odlaskom lika kojeg tumači Bonacci. Ostavši sama (zanemarimo sada publiku i ostatak autorskog tima), Naumov se rasplače, a publika ima priliku čuti snimku intervjua. Koliko ćete informacija uspjeti uhvatiti, nije ni bitno. Probit će se kroz plač priča o iseljavanju i gubitku doma. To vam je, uostalom, sasvim dovoljno.

Brojne radnje koje se odvijaju tijekom sat i pol trajanja ove predstave nije nužno nabrajati, našlo se tu mjesta i kuhanju jaja i hrenovki, jedenju, struganju fasade sa zida, slaganju tarot karata… Ono čime vas ova predstava zatoči je bolna, klaustrofobična atmosfera kojom je obgrljena. Kada se prepustite prevladavajućoj tišini (Naumov prvi puta progovara dvadeset i pet minuta nakon početka predstave, Bonacci dvadesetak minuta nakon nje, a za čuti riječi jedinog dijaloga između dvije glumice morat ćete strpljivo sačekati ukupno sat vremena od početka predstave), odjednom ovaj prostor postaje stan koji je i ničiji i svačiji, ove priče koegzistiraju kao priče likova u predstavi, kao priče glumica, gledatelja, svakog i nijednog čovjeka.

Predstava Ni prijatelj ni brat osvaja svojom toplinom, iako su teme kojima se bavi duboko potresne i neugodne, a atmosfera toliko čemerna da gledatelja na trenutke opetereti do te mjere da ni on sam ne zna uživa li ili bi najradije pobjegao. Komunikacija s publikom, ostvarena prije početka predstave, ostaje lebdjeti u zraku ovog stana i gledatelj ne može ne osjetiti suosjećanje s neurozama, strahovima i ljutnjama koje i ove žene osjećaju.

Sve je u ovoj predstavi rekvizit, rekvizit je i objekt u kojem je predstava održana, rekviziti su i tijela glumica, koja besciljno vuku po stanu, u vječnom ponavljanju svakodnevnih, naoko besmislenih radnji.

Iako izvrsne u svojim izvedbama, Bonacci i Naumov posebno oduševljavaju u dvije samostalne scene; kod Bonacci je to monolog koji je posvećen odnosu prema hrani, dok sjedi na drvenoj sjedalici postavljenoj na ležaj u dnevnom boravku i jede netom pripremljen obrok (“Svaki put kad jedem, suzdržavam se da ne plačem” / “Nemaš pravo na vlastiti osjećaj sitosti” otvaraju se kao stihovi poezije u prozi), dok Naumov vlastite neuroze najbolnije i najuznemirujuće prikazuje trenutkom kada iz Namine vrećice vadi stare hulahopke koje, nakon što ih pomiriše i prisloni na lice, omotava oko vrata i lica (podsjećajući pritom na pripadnice plemena Padaung ili na neku verziju mumije) samo da bi, nakon par trenutaka, bijesno krenula čupati tu instalaciju kojom si je obavila glavu.

Iako će se gledatelju možda učiniti da ovoj predstavi manjka komunikacije, ona je prisutna u izobilju; samo se, eto, ne ostvaruje klasičnim kanalima. Komunikacija ili, bolje rečeno, pokušaj iste, sadržan je u svakoj gesti i pokretu ovih glumica, sadržan je u projekciji video isječaka intervjua, sadržan je u odnosu s publikom, a, možda najviše, u dopuštanju tišini da ispuni prostor oko nas i natjera nas na strpljenje koje će nam ponuditi više odgovora nego bilo koji raspisani dijalog ili monolog.

 

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s