HNK Split, Marulićevi Dani, osvrti

Emet: anamneza trauma

Nagradu Marul za najbolju predstavu u cjelini na 29. Marulićevim danima dobila je predstava Emet Ivane Šojat u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, a koju je režirao Samo M. Strelec, dok je za dramaturgiju zaslužna Maja Gregl.

Emet u hebrejskom znači život, ali u sebi nosi i svoju suprotnost, kako će vam glumački ansabl otkriti na samom početku predstave. Uklonimo li početno slovo ove naslovne riječi, dobijemo riječ met, koja u prijevodu znači smrt. Već nam ta mala tajna pruža ključ tumačenja ove predstave koja koketira s mračnim elementima, jednako kao i s onim vedrijima; koja, naposlijetku, prikazujući jedan život (živote), istovremeno prikazuje kako je smrt (ili, u ovom slučaju, smrti) njegov sastavni dio.

Emet započinje evociranjem djetinjstva i nekih, kako im volimo tepati, toplijih i jednostavnijih vremena, pjesmom Moja mala djevojčica koju ansambl složno izvodi na samom početku predstave. Predstava se tada nastavlja u formi kojoj je teško pronaći razlog jer je ovaj pristup zadržan tek u uvodnom dijelu, dok se u ostatku predstave na trenutke reflektirao referiranjem na osobu glumca koji tumači određeni lik. Naime, početni dio predstave odvija se na pozornici ispred spuštenog zastora, za velikim, crnim stolom za kojim glumci sjede. Nakon predstavljanja glumaca i njihovih dramskih likova, predstavljen je i lik autorice Ivane Šojat. Citiranje crtica iz autoričine biografije na trenutak je predstavu smjestilo u okvire “sada” i “ovdje”, ali ovaj se postupak odmicanjem predstave čini suvišnim.

Ova uvodna scena podsjeća na glumačke probe pune improvizacija u kojima glumci jedni druge korigiraju i savjetuju, ispreplićući vlastite karaktere s dramskim ulogama koje tumače. Već na samom početku djevojčica Lucija (Petra B. Blašković), protagonistica priče, izgovara rečenice koje gledatelju možda i previše odaju. Suočena sa smrću mačke Micike, ona izgovara “Umiru svi koje volim” i na taj nam način, uz već spomenuto elaboriranje pojmova emet i met, sugestira ključne trenutke sjećanja i traume kojih se djevojčica, kasnije mlada žena, Lucija pokušava prisjetiti. Lucija nastavlja i gledatelju otvoreno otkriva da pokušava posložiti stvari, ali joj se sve u glavi miješa. Varljivost sjećanja tako je već na samom početku verbalizirana i najavljena pa gledatelj ostatak predstave može očekivati da ono što vidi može, ali i ne treba biti dio objektivne stvarnosti Lucijinog djetinjstva.

Predstava se ipak ne nastavlja ovim pristupom koji je iskorišten za njen početak, ona ubrzo poprima klasičnu kazališnu formu otkrivanjem mračne scenografije (Samo M. Strelec) koja se sastoji od funkcionalne kutije / bridova kocke koja poprima ulogu kuće iz Lucijinog djetinjstva, a koja ne otkriva nikakvu toplinu doma, već je od samog početka više nalik kavezu ili sceni zločina.

Lucijino je djetinjstvo obojeno događajima koji su veliki, iako ona ne može u svakom trenutku shvatiti njihovu veličinu već ih retrospektivno raščlanjuje i sortira u nekom pokušaju kronologiziranja. Obiteljski odnosi, incest, ubojstvo i samoubojstvo, nestanak, teška, smrtonosna bolest, tuga… Nesreće i traumatična iskustva samo se nižu; toliko je nesreće i tuge zbijeno u ovoj predstavi da na trenutke na površinu ispliva banalnost života i smrti u njihovoj vječnoj povezanosti.

Otkrivajući povijest vlastite obitelji, Lucija polagano otkriva vlastiti identitet; već se pri početku predstave ona pita “Tko sam ja? Tko su ljudi oko mene? Ja mamu znam samo kao mamu….”, još jednom verbalizirajući nešto što bi se efektnije i upečatljivije postiglo puštanjem lika da tijekom trajanja predstave osvijesti ova pitanja, umjesto da sve nedoumice i pitanja odraslo i zrelo, a tobože riječima i razmišljanjem djeteta, verbalizira.

Tu se možda krije najveća zamjerka ovoj predstavi; glas kojim djevojčica Lucija progovara odiše odraslim razmišljanjem, ostavljajući dojam izgovaranja riječi koje teško da biste čuli iz usta djeteta. Zbog takvog se pristupanja liku djevojčice gubi njezin, dječji pogled na svijet, nešto što bi trebalo biti temelj ovih traganja za sjećanjima.

Iako uznemirujuća u određenim scenama (incest, samoubojstvo…) i protkana mračnim temama (može li mračnije od smrti koje se nižu jedna za drugom u životu ove djevojčice?), predstava je na trenutke iznenađujuće vedra i uspješno nasmije gledatelja (scena svinjokolje u kojoj glumac odjeven u svinju bježi oko gledališta, kao i scena pokopa), a nostalgija djetinjstva se, osim u početnoj pjesmi, oslikava i u scenografskim rješenjima koja koketiraju s dječjom nevinošću i pogledom na svijet (dječji crtež kuće, kostim svinje….)

Osim spomenute Blašković u ulozi Lucije, u predstavi glume Anita Schmidt (mama), Aleksandar Bogdanović (tata), Ljiljana Krička-Mitrović (baka) i Davor Panić (djed), dok se u ostalim ulogama pojavljuju i Antonija Pintarić, izvrstan Armin Ćatić u ulozi inspektora Mustapića, Antonio Jakupčević, Lino Brozić i Zrinka Stilinović.

Petra B. Blašković za ulogu djevojčice i nije najsretniji izbor; dikcija i rečenična intonacija u kombinaciji s već spomenutim replikama stalni su podsjetnik da je pred vama odrasla glumica u ulozi mnogo mlađe djevojčice. Davor Panić dobro je utjelovio djeda, osobu koja je, kako će se otkriti u nekima možda najmučnijoj sceni incesta, odgovorna za traume i neke od tragičnih raspleta unutar ove obitelji. Ljiljana Krička-Mitrović u ulozi bake istovremeno je topla i distancirana, snažna i slaba, simpatična i napadna, a u njoj je sadržano možda i najviše tragike u ovoj predstavi, dok su likovi oca i majke na trenutke prenaglašeno tragični (pogotovo bolesna majka) da koketiraju s patetikom.

Balansirajući cijelo vrijeme na granici imaginativnog i stvarnog (postoje li uopće realna sjećanja, ili ih uvijek nadograđujemo, kako se pita junak Novakove Črna mati zemla, a na koju Emet na trenutke neodoljivo podsjeća u obrađivanju suočavanja s traumatičnim sjećanjima koja korijenje vuku iz djetinjstva), u Emetu nijedan odnos nije jednoznačan i apsolutan – isprepleteni su tu nježni osjećaji privrženosti s traumom, ljubav i odanost sa zlostavljanjem, crnilo života s humorom koji ispliva u trenucima kada određeni događaj odlučimo pogledati malo drugačijim očima; i upravo je ta vječna dihotomija najjači adut ove predstave.

 

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s