HNK Split, Marulićevi Dani

Pansion Eden više moralizira nego što problematizira

Posljednjeg dana festivala Marulićevi dani, nakon dodijeljenih nagrada najboljim predstavama i izvedbama, izvedena je predstava Pansion Eden, autorski projekt mađarskog redatelja Árpáda Schillinga, koautorica Juli Jakab i Éve Zabezsinszkij te čitavog glumačkog ansambla ZKM-a.

Riječ je, naime, o predstavi za koju je Schilling u Zagreb sa sobom donio tek ideju, jedan incident iz stvarnog života, točnije iz rubrike Crna kronika. Zajedno s ostatkom autorskog tima, Schilling je ideju razradio u (predugačku) predstavu u trajanju od dva sata u kojoj, tobože, hrvatsko društvo suočava sa svim njegovim neurozama, licemjerstvima i krivnjom koju, ako je suditi po ovoj predstavi, svi nosimo na svojim leđima.

Incident koji je potaknuo stvaranje predstave tragičan je slučaj koji se zbio u susjednoj Mađarskoj, u kojoj je skupina sirijskih migranata umrla od gušenja u hladnjači u kojoj su ih krijumčarili prevozili preko europskih granica. Schilling predstavu smješta u vremenski okvir od jedva jednog punog dana, a likove okuplja oko svadbenog stola jedne od protagonistica. Doris (Šarić Kukuljica) udaje se po drugi put i na svadbi su prisutna njena dva brata, sestra, djeca, nećaci, njihovi partneri i jedan obiteljski prijatelj. Veza s karakterima glumaca koji su aktivno radili na osmišljavanju predstave zadržana je u korištenju njihovih imena u imenovanju likova.

Na gotovo praznoj sceni nalazi se tek dugački, slavljenički stol, jako osvijetljen (oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek) i prekriven bijelim stolnjakom. Stol i svečano odjevena svita (kostimografkinja Marta Žegura) okupljena oko njega u kontrastu su s praznim, mračnim ostatkom scene u kojem likovi, efektno, tijekom predstave zalaze plesati, ljubovati i razgovarati o temama koje polako skidaju njihove, dobro uvježbane maske, a koje su ipak više ili manje dobro poznate ostatku obitelji, bez obzira što o njima ne razgovaraju.

Svi slojevi licemjerja koji se otkrivaju tijekom predstave ipak ne uspijevaju iznenaditi gledatelja, oni su već najavljeni opisom predstave i razmotavaju se kao klupko pred gledateljem, bez velikih iznenađenja i dubljeg ulaženja u problematiku. Tema izbjeglica zgodno je poslužila kao okidač nastajanju priče i gradnji sukoba između likova, ali nikakve posebne angažiranosti u ovom teatru nema. Već viđena, mnogo puta korištena kritika društva ovdje se oslanja na teme ratnih zločina i profiterstva, preljube, rasizam i ksenofobiju, kriminal u koji su upleteni pojedinci, njihove tvrtke i crkva. Ova kritika adresira, ali ne problematizira, a čini se da je u tom sadržan taj manjak predstave koji od nje čini, usprkos izvrsnim izvedbama glumačkog ansabla, hladnu, sterilnu i predugačku predstavu koja će u jednom trenutku umoriti gledatelja.

Među likovima ističe se njih nekoliko, iako je svaki, a to imamo priliku vidjeti i čuti za vrijeme duljih zdravica koje otvaraju predstavu, dobio priliku da se predstavi publici i otkrije joj neke postulate na kojima će se predstava i njezini dramaturški sukobi graditi, a koji bi svakako bili prirodniji i autentičniji da ih se izgradilo u dijaloškoj, a ne monološkoj formi zdravice. Ova nazdravljanja manjkava su dobro raspisanim replikama i, iako na trenutke zabavna (ističe se tu Mateo Videk u humorističnoj i energičnoj recitaciji Rilkeove poezije na njemačkom jeziku), ona previše objašnjavaju gledatelju koji već tada može predvidjeti daljnji razvitak radnje. 

Mladi par, Dorisina kćer Hrvojka (Begović) i njezin partner Rakan (Rushaidat) na prvu djeluju kao glas savjesti, oni su pripadnici aktivnog, mladog sloja društva gladnog društvene pravde i senzibiliziranog za prava onih koji se za ta prava ne mogu izboriti. Upravo je Hrvojka ta koja pročita vijest o tragičnoj sudbini migranata, a Rakan, kao hladni istraživački novinar, ispipavajući teren i pojedince, dolazi do informacije da je poduzeće ove obitelji jedno od poduzeća koja su prodavala vozila krijumčarima.

Otvara se ovdje pitanje društvene odgovornosti i krivnje, kao i licemjerja u pristupu tragičnoj vijesti i stava u trenutku kada naš malograđanski, siguran život biva stavljen pod upitnik. “Ljudi umiru svakog dana”, relativizira Doris, uznemirena činjenicom da joj vječno društveno angažirana kćer (koja jednako mari za prava žena, umjetnu oplodnju krava i smrt migranata) kvari zabavu u kojoj, infantilno, a otkriva se ta infantilnost već u njezinom govoru na početku predstave i slavlja, želi biti centar pozornosti.

Likovi mladenkinog brata Filipa (Nola) i mladoženje Zorana (Čubrilo) najvještije su portretirani i izvedbe ova dva glumca najuspješnije uprizoruju oscilacije između laskavog, mirnog pristupa i bijesa koji nastupi kada ih se isprovocira. Likovi Rakana i Dorisine sestre Urše (Raukar) postavljeni su na same rubove ovog stola koji neodoljivo podsjeća na onaj apostolski pri posljednjoj večeri, i funkcioniraju kao pokretači sukoba. Rakan koji vješto bocka i provocira, istražujući krivnju i odgovornost obitelji, lišen ikakve emotivne povezanosti i želje da im pomogne u zataškavanju, suprotnost je Urši koja funkcionira kao tiha prisutnost prikovana za invalidska kolica. Do samog finala predstave, kada napokon prohoda i progovori u redateljskom bijegu u nadrealno, Urša tek pokušava progovoriti, ali je nitko ne razumije (ili to ne želi), ona se grči u spazmima, pokazujući i dokazujući još jednom važnost scenskog pokreta i geste pri karakterizaciji lika.

Sukobi koji naglo eksaliraju, kako između pojedinaca, tako i na razini ove proširene obitelji, nisu građeni temeljito i postepeno, unatoč dugom trajanju predstave pa se nadrealna scena suđenja Katarini (Bistrović Darvaš), servilnoj Filipovoj supruzi, doima naprasno i na trenutke besmisleno.

Nedostatak glazbe (Nina Petrović) prekida se tek numerom koja se ponavlja u dva navrata – riječ je o Ginu Paoliju i njegovoj Sapore di sale, koja funkcionira kao kontrast sveopćem kaosu koji zahvati obitelj i scenu. U završnoj sceni, koja nastupa jutro nakon, a u kojoj likovi smireno doručkuju dok zvukovi ove pjesme ispunjavaju prostor scene, čini se da se ništa nije promijenilo. Mnogo buke nizašto, ovi pojedinci ne doživljavaju nikakvu katarzu koja bi promijenila njihovo ponašanje niti ih potaknula na djelovanje. Oni, malograđanski sigurno, ipak biraju i dalje hiniti sljepoću i uživati u svojim malim, svakodnevnim radostima.

U predstavi igraju još i Dado Ćosić, Petar Leventić, Edvin Liverić i Tina Orlandini i njihove su uloge jednako obojene licemjerstvom, kao što je slučaj i s ostatkom ansambla, pa se ova predstava na trenutke pretvara u moraliziranje i upiranje prstom u svakoga (jer svatko je grešan, a samim time i kriv), moralizatorski još više se udaljujući od društveno angažiranog teatra.

Svi smo mi krivci, pitanje je osjećamo li snagu vlastite odgovornosti i koliko smo spremni istupiti iz uhodanih obrazaca ponašanja i života u svrhu “većeg i plemenitijeg cilja”. Ipak, oslanjanjem na krivnji kao temelju izgradnje svih karaktera, oni su tek postali antijunaci i zlikovci koji se na sceni sukobljavaju, ali se slojevitost njihovog karaktera (a nijedna stvar, znamo, nije ni crna ni bijela) ne uspijeva izgraditi ponajprije zbog bijega u tipizaciju i nevješto raspisane dijaloge.

 

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s