osvrti

KAR: Shizofrena eksplozija energije

Zadarski festival lutkarskog kazališta Mediteraneo zatvorila je predstava Kar autora Matije Solcea i skupine Fekete Seretlek, u produkciji Studija DAMÚZA iz Češke. Smješten u prostor crkve sv. Dominika u centru Zadra, ovaj je teatar predmeta i koncert u jednom ponudio energičan završetak festivala i dašak osvježenja festivalskoj publici, ako je suditi po reakcijama i komentarima koji su uslijedili.

Predstavu opisanu kao cabaret Ane Karenjine, koja je premijeru imala prije tri godine u Pragu, teško je smisleno i koncizno opisati. Od samog ulaska u prostor crkve, ova predstava nudi energijom nabijeno iskustvo u kojem nećete imati priliku umoriti se, misli vam neće odlutati van kamene građevine i priče koja se odvija pred vama.

Premisa, svima poznata priča o Karenjini, ovdje je predstavljena kaotično, raspjevano, istovremeno teško i nevjerojatno lagano, obavijena onom komikom koja je u davnoj Allenovoj računici neodvojiva od tragedije, a glasi „komedija je tragedija plus vrijeme“.

Scenografski (Marianna Stránská) i kostimografski oslonjena na tragičn(ij)u stranu ove priče, iako ni tu bez humorističnog odmaka (primjerice, glumac koji prostorom crkve klizi u rošulama), radnja predstave smještena je u mračnu atmosferu pogrebne ceremonije u kojoj se pokojnik, već na početku, pre(do)mišlja i oživljava, ostavljajući vlastiti odlazak za neki drugi dan. Glazba, korištenje predmeta, brz i energičan dijalog u kombinaciji nekoliko jezika (engleski, hrvatski, češki, slovački, ruski) i scenski pokret grade kaotičan vrtlog u kojem je realno izmiješano s nadrealnim i u kojem je publika cijelo vrijeme aktivan sudionik onoga što se odvija na prostoru scene.

Processed with VSCO with m3 preset

Skupinu Fekete Seretlek čine, uz autora predstave Matiju Solcea, još i  Pavol Smolárik, Anna BubníkováJiří N. Jelínek, Ivo Sedláček i Jan Meduna, koji nije prisustvovao zadarskoj izvedbi. Sami sebe opisuju kao grupu koja koristi, mijenja i miješa motive world glazbe i na taj način stvara originalne kompozicije. Njih šestero zajedno pjeva i glumi, a sviraju violončelo, harmoniku, trubu, kontrabas i cajon. U ovom ansamblu nije se mogla uočiti najslabija karika, ako je suditi po izvedbi na posljednjem danu Mediteranea; svatko od njih je svojom energijom pripomogao u gradnji kontroliranog kaosa na pozornici. Svojim se humorom, mimikom i stvaranjem i animiranjem lutki od uporabnih predmeta istaknuo Solce koji je već prvim riječima koje kao oživjeli mrtvac izgovara uspio nasmijati i zainteresirati publiku. Bubníková u ulozi Ane Karenjine unijela je u predstavu emotivnost koja je na trenutke balansirala s ispadima nalik inatljivom djetetu i pretjeranoj dramatičnosti kakvoj su stereotipne karakterizacije žena u pop kulturi sklone. Ipak, uspješno je odoljela karikaturalnosti (kao i ostatak ansambla) i kombinacijom glazbe, pjesme, plesa, govora i scenskog pokreta oživjela Karenjinu u nekom novom, životnijem ruhu. Sedláček, koji u bendu Fekete Seretlek svira cajun, cijelom je predstavom protkao ritam koji je gradio udarcima rukama, korištenjem predmeta i vlastitim glasom. Jelínek i Smolárik, iako vizualno smješteni van „svjetla reflektora“, svojim su izvedbama upotpunili predstavu, kako glazbeno, tako i narativno, pružajući nešto ozbiljniju protutežu Solceu, Bubníkovoj i Sedláčeku.

Oslanjanje na ruske motive i tradiciju otkriva se u glazbenim motivima, glazbalima, korištenim predmetima, dijalozima i povremenom „probijanju“ ruskog jezika između mora riječi izgovorenih na, uglavnom, nešto lošijem engleskom koji predstavi nije ništa oduzeo, već je dodatno pojačao životnost i neposrednost koju ona sa sobom nosi.

Minimalističke lutke koje oživljavaju u predmetima (čaše, boce, štapići, salvete…) uspijevaju, zahvaljujući izvrsnoj animaciji i kombinaciji s glazbom, u predstavu unijeti mnoštvo referenci na tekst izvornika bez isključivog oslanjanja na govorenu riječ glumaca pa ova predstava funkcionira prije kao zbir fragmenata i motiva Tolstojevog romana negoli kao dramatizacija istoga. Predmeti, prvenstveno staklene čaše, u ovoj su predstavi, osim kao lutke, oživjeli i kao dodatni instrumenti koji su  obogatili glazbu ovog benda. Izmještena iz kazališnog prostora, ova je predstava tek u određenim elementima zadržala poveznicu s klasičnom scenom, i to u svega jednom reflektoru koji je obasjavao glumce i nekoliko stolnih lampi koje su bile raspoređene po oltaru i u njegovoj neposrednoj blizini.

Zaključno, predstava Kar, iako na prvi dojam kakofonična i kaotična, u razlaganju na elementarne čestice (gluma, glazba, scenski pokret, mimika, lutke…) otkriva sinkroniziranost i nadopunjavanje ovih elemenata koji je dižu do vrhunca. Najočitije je to već samim promatranjem pokreta ovih glumaca i, pogotovo, njihovih lica koja su mimikom pratila glazbenu podlogu (bilo da je riječ o sviranju na instrumentima ili na predmetima). Tijekom cijelog trajanja predstave gledatelji su uključeni i nisu tek promatrači, oni nose zapaljene svijeće do odra, piju čaj i votku, rastapaju kockice šećera pod jezikom, i svjedoče nečemu što netko od glumaca u jednom trenutku izgovara, a ja ću parafrazirati jer, barem se meni tako čini, savršeno sumira ljubav prema kazalištu i glazbi koju ova skupina isijava kroz svoje izvedbe; Work is important, if you work with love – then the work is your medal.

Kristina Tešija

foto 1: Iva Perinčić / foto 2: K. Tešija

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s