osvrti

Face Nord: Junaci za koje morate navijati

Iako je stranica/blog gledam.org prvenstveno posvećena kritikama dramskih kazališnih ostvarenja, svako toliko imam priliku prisustvovati izvedbama koje iskaču iz klasičnih, dramskih okvira i, ako je sreće, ostave me pod dojmom koji mi ne dopušta da ne napišem makar kratku crticu, komentar, bilo što. Ista se stvar dogodila u četvrtak 4. srpnja, kada je na platou ispred Doma mladih, u organizaciji eksperimentalne izvedbene kompanije ROOM 100, nastupio jedan od najcjenjenijih francuskih suvremenih kolektiva Un loup pour l’homme i izveo predstavu Face Nord. Iako skeptična, što zbog lokacije, što zbog prirode izvedbe, već sam dolaskom na plato bila razoružana u svom cinizmu i procjeni kako će se na ovoj izvedbi okupiti tek šačica uvijek istih gledatelja začinjena pokojim slučajnim prolaznikom. Oko improvizirane pozornice, kvadrata sastavljenog od puzzle spužvi za podlogu, okupilo se petstotinjak ljudi koji su se stisnuli na male tribine i oko njih.

66128151_2244299975623957_571846479958769664_o

Kolektiv Un loup pour l’homme čine četiri izvođača, Alexandre FrayMika LafforgueArno Ferrera i Sergi Pares,  koji predstavu doslovno nose na svojim leđima (i tijelima), lišeni ikakvih rekvizita na koje bi se oslonili i koji bi im olakšali fizički napor koji ova predstava nosi sa sobom. Međuovisnost njihove akrobatike ogleda se u međuovisnosti njihovih tijela i ostvaruje se u izvedbi u kojoj funkcioniraju kao četiri izdanka istog organizma koji se na trenutke rasprši, samo da bi se sljedeći trenutak vratio u svoj izvorni oblik. Metaforički bi se ovdje dalo povezati i razglabati o ovakvim rješenjima koja upućuju na odnos pojedinac – kolektiv, jedinka – društvo, ali i na onu stranu koja je prisutna malo dublje ispod površine koja je dostupna već vizualno; četiri pojedinca svojim izvedbama tako ukazuju na važnost suigre, suživota i koegzistencije. Izmakneš li se, neće se urušiti tek onaj koji se na tebe naslanja – u tom se trenutku ruši cijeli sistem.

U skladu s ogoljelom scenom, i izvođači su odjeveni u svakodnevnu odjeću (odmak je tek vidljiv u uvodnoj sceni kada dvojica izvođača na sebi imaju kacige i štitnike za ramena kojih se kasnije rješavaju). Nema tu šminke, minimalna je i prisutnost glazbe, a svjetla reflektora tek se ponekad gašenjem poigraju s dramatičnošću narativa.

66416070_2244300172290604_4335149128825700352_o

Neposrednost izvedbe i povezanost s publikom koja je doslovno obgrlila prostor scene, cijelim trajanjem prisutne vraća na onu međuovisnost i ljudskost kojom je ova predstava ispunjena. Nisu pred vama nepogriješivi, uvježbani snagatori, akrobate koji prkose sili gravitacije i umoru. Četiri muškarca otkrivaju vlastitu ranjivost u snažnim izvedbenim sekvencama i formulacijama koje grade vlastitim tijelima. Oni su znojni, zadihani, umorni, na trenutke izgube bitku sa silom gravitacije, ali nikada ne posustaju. I u tim ih trenucima, zapravo, publika najviše voli i bodri. Svako posrtanje, posklizavanje i pad tada više nisu greške u izvedbi već prirodan slijed onoga o čemu predstava progovara – nakon svakog pada, potrebno je ustajanje i nastavak. Nakon svakog pada, potrebno je primiti ili pružiti ruku i pomoći da priča nastavi svojim tijekom dalje. Ali, možda i najbitnije, nijedan pad nije nešto na što se ne bismo mogli i trebali nasmijati. Izvođači vedro nastupaju svakom trenutku kada tijelo posustane pod naporom, njihova se vedrina rasteže u sekvencama nalik dječjim igrama i ponekom vragolastom izbjegavanju sudjelovanja u lančanim radnjama od kojih tijelima grade onaj već spomenuti organizam. A ovakav je pristup izvedbi, pogreškama (i životu), zaista zarazan, ako je suditi po reakcijama publike.

Prepoznati se u izvedbi koja se ne oslanja na dijalog, osjetiti povezanost s ljudima koji govore jezikom drugačijim od vas (kako doslovno jer je riječ o francuskom cirkuskom kolektivu, tako i preneseno – ovi izvođači prvenstveno govore jezikom tijela), u izvedbi koja je još uvijek više nepoznanica nego poznanica na splitskim i hrvatskim kazališnim daskama (strunjačama) svakako je najveći adut ove predstave. Stoga ni nije za začuditi se silnoj energiji koju je publika slala u smjeru izvođača u fizički najzahtjevnijim trenucima predstave; iako je očit poraz, za ove junake jednostavno morate navijati.

Kristina Tešija

fotografije: Darko Škrobonja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s