GKM, osvrti

Postolar i vrag: Nije sve tako crno-bijelo

Gradsko kazalište mladih Split otvorilo je novu kazališnu sezonu premijerom predstave Postolar i vrag, nastale po istoimenoj povjestici Augusta Šenoe, a koju je na daske postavio redatelj Siniša Novković. U ulozi Postolara premijerno se pojavljuje Matija Grabić, dok je u ulozi Vraga zabriljirala Ana Gruica Uglešić. U ostalim ulogama igraju Nada Kovačević, Mia Vladović, ali i polaznici glumačkog studija GKM-a Karlo Barbir i Tina Munivrana Novković.

Iskorak iz očekivanog žanra komedije i zabavne predstave za mlade u koketiranje s elementima horora svakako je pohvalan; napokon kazalište koje ne podcjenjuje mlade i koje im ne tepa zaštićujući ih od bilo čega što u predznaku nosu nekakvu, ma bilo kakvu ozbiljnost.

Iako se elementi humora u nekoliko prilika stavljaju u prvi plan (Postolarovo nasamarivanje Vraga, Vragove obmane) i podsjećaju na humor koji Novković uglavnom dobro koristi u predstavama, elementi horora upečatljiviji su i otkrivaju se uglavnom na vizualno-auditivnoj razini u projekcijama na zidu sastavljenom od kutija za cipele (za scenografiju zaslužan je Boris Križanović), zvučnim zapisima (glazbu potpisuje Tomislav Topić) i Vragovom scenskom pokretu.  Ipak, priča o postolaru i vragu, kada se okarakterizira kao “vječna borba dobra i zla” i kao obrazovni element predstave, sama sebi “uskače u usta”. Lik Postolara, kao i ostali sporedni likovi koji u predstavi ipak nisu dostatno razrađeni pa njihovo funkcioniranje na neki način služi samo da se što brže ispriča priča, teško da se mogu, iz odgledanoga, okarakterizirati dobrima.  Postolar, kao jasna opozicija prepredenom Vragu, u ovoj se priči, a samim time i u predstavi, otkriva jednako lukavim i prepredenim. Štoviše, u jednostavnoj transakcijskoj računici u kojoj je s jedne strane jednadžbe Postolareva duša, a s druge ekonomski prosperitet, Vrag iz cijele priče izlazi kao poštenija jedinka koja se drži dogovora.

Gradsko kazalište mladih predstavilo je ovu priču kao dokaz da na dobru treba ustrajati, a ja se pitam, na fabulativnoj razini, koliko je uopće o navedenom u ovoj priči riječ? Negdje je možda stvar “zapela u prijevodu”, ali, čini mi se, da ovakvo idealističko crno-bijelo gledanje na svijet i nije sasvim ispravno u slučaju iščitavanja ove priče. Ne postoji apsolutno dobra jedinka (siromašni, marljivi Postolar učinit će nam se takvim do trenutka kada već nakon par minuta od Vragovog dolaska prihvaća dogovor) kao ni apsolutno loša (Vrag će se, vidi čuda, u ovoj priči pokazati poštenijim od samog Postolara, on će ispoštovati dogovor, ali i pristati na izmjene kada je nasamaren od samomg Postolara).

Predstava je osuvremenjena tek na površnoj razini (smartphone i referiranje na društvene mreže, šalterska stvarnost svakodnevice, korištenje glazbe, Borovo kao suradnik na predstavi), ali na fabulativnoj ostaje u okviru Šenoine povjestice i tu se stvara logički nesrazmjer i neuvjerljivost u ono što priča donosi.

Čini se da se Novković najviše pozabavio ulogom Vraga u ovoj predstavi, pa ostale uloge, čak i ona naslovnog Postolara, ostavljaju dojam nedovoljne razrađenosti i površnosti. Ana Gruica Uglešić u ulozi Vraga apsolutno je vladala scenom utjelovivši sasvim novu ulogu i pokazavši neko novo lice na koje nismo naviknuli kada je o ovoj glumici riječ. U svojoj je izvedbi istovremeno zastrašujuća i zabavna, nikad ne prelazeći u karikaturalnost pri portretiranju ovog ultimativnog zlikovca. Matija Grabić u ulozi Postolara ponudio je korektnu izvedbu koja na trenutke ipak ostavlja dojam mehaničke uigranosti koja od uloge Postolara oduzima toplinu, dobrotu i brigu kojom je zaogrnut u Šenoinom izvorniku. Mia Vladović u ulozi žene koja se pojavi u Postolarevoj radnji baš svaki puta kada će to isto napraviti i Vrag, i Nada Kovačević kao personifikacija dobra u liku siromaha standardno su zabavne i simpatične u svojim ulogama, dok su predstavnici glumačkog studija, Karlo Barbir i Tina Munivrana Novković, unijeli dašak svježine u ansambl pri čemu je Munivrana Novković, iako se pojavljuje tek u jednoj sceni, uspješnije uspostavila kontakt s publikom i ponudila snažniju izvedbu.

Postolar i vrag zabavna je predstava koja će vas na trenutke iznenaditi, i to najviše zahvaljuje poigravanju video i audio materijalima, kao i izvedbi Ane Gruica Uglešić, ali i elementima horora koji su ipak najsnažniji u dvjema scenama pri samom kraju predstave; to je pojavljivanje arhetipski kostimiranog Vraga (Ankica Matijaš potpisuje kostimografiju), ali i sama završna scena koja se odupire happy end-u i publici nudi drugačije čitanje ove priče. Upravo ovi elementi, stavljeni u suodnos s ostatkom predstave, ostavljaju gledatelja s mišlju o drugačijim uprizorenjima ove priče, o mogućem, svakako smjelijem, poigravanju sa zadanim motivima i ulogama, o hrabrijem postavljanju priče u suvremenu svakodnevicu i društvo, o otvorenijem poigravanju s premisama dobra i zla, kao i svim nijansama u kojima se ove dvije krajnosti suptilno pojavljuju u životima običnog čovjeka.

Nažalost, zbog inzistiranja na elementima priče koji se na trenutke pokazuju kao nelogični (Postolareve želje možda funkcioniraju u narodnoj pripovijesti i povjestici koja je nastala iz njih, ali u pokušaju osuvremenjivanja priče na trenutke ostavljaju dojam slijepog praćenja fabule i potrebe da se svaki element izvornika uvrsti u kazališno uprizorenje) ova će predstava gledatelju ostati u sjećanju najviše zbog izvrsno raspisane i odigrane uloge Vraga, dok će priča i poruka koju nosi pasti u neki drugi plan i zaborav.

Kristina Tešija

foto: Ivan Gudić / facebook stranica GKM-a

 

 

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s