blog o kazalištu
Svi smo, vjerujem, upoznati s konceptom i likom; ako nešto šuška, znamo iz čije klupe dolazi, ako će netko biti upozoren, velika je vjerojatnost da znamo o kome je riječ, vidimo li šmrkavo, uplakano dijete kako zaprljanih hlača trči prema školi, gotovo smo stopostotno sigurni da znamo tko ga je gurnuo. Bio kriv ili ne,… Continue reading Grga Čvarak: Vezice se mogu vezati na sto načina!
Tko bi rekao da su “današnja djeca” sposobna govoriti o ljubavi, prijateljstvu, izdaji, dobru i zlu, racionalnosti i sanjarenju s takvom lakoćom, takvom univerzalnošću koja sasvim lagano iskače iz okvira tinejdžerskih godina i ulazi u glave prisutnih gledatelja podsjećajući ih na neke trenutne dileme, neke prošle događaje, neke teme koje svakog čovjeka, prije ili kasnije, dodirnu i na trenutak mu izmijene putanju kojom mu je život dotad tekao.
Ono što započinje kao duga tišina koja nikako nije prazna jer je sama pojava Senke Bulić na pozornici dovoljna da umiri publiku i privuče njezinu pažnju, nastavlja se u monologu u kojem se izmjenjuju cool letargičnost i trenuci energičnosti, vikanja, bijesa i uzbuđenosti.
Koliko god ju ograničavali i gušili, odnosi i uloge po kojima gradi svakodnevicu nerijetko su uporište njenog identiteta, koji je jednako vrijedan bez obzira je li riječ o nezadovoljnoj supruzi, izmorenoj majci, eklektičnoj starici ili pohlepnoj poduzetnici.
Da je čovjek neodvojiv od prostora, ali i obrnuto, na duhovit i zabavan način pokazao je Cody McClain Brown, Amerikanac i splitski zet, koji je svoj susret s novim i nepoznatim prostorima Hrvatske opisao u tekstovima na blogu Zablogreb koji su 2014. godine ukoričeni u knjigu Propuh, papuče i punica, a ove su godine dobili i svoju kazališnu verziju u splitskom Gradskom kazalištu mladih.
Dinamika izvedbe Bošnjaka i Liverića u potpunosti zaokuplja gledateljevu pažnju, ne ostavljajući mu ni trenutak za predah i misaono lutanje negdje van prostora kluba Quasimodo i okvira zavrzlame u kojoj su se našli Joe 1 i Joe 2. Glavne su vratolomije ovdje ostavljene za polje jezika, dok je scenski pokret sveden na prešetavanje scenom i gestikulaciju
Teško se bilo oteti dojmu da se publika dobro zabavila i nasmijala sirovom humoru i igri riječima karakterističnima za Lucićevo stvaranje. Malograđanski svatovi odjednom nisu više bili samo likovi na sceni – pridružio im se svaki cerek iz publike kojim su spremno dočekane njihove predrasude.
