blog o kazalištu
Kažu da velika očekivanja vode ka još većim razočaranjima i ne sumnjam da je nerijetko tako. Ipak, čovjeku je ponekad teško odoljeti i, htio ne htio, a vođen prethodnim iskustvom, uhvati sebe da ipak očekuje nešto dobro, nešto snažno, nešto kvalitetno. Meni se jednaka stvar, priznajem, dogodila kada sam prije par mjeseci načula da je Tomislav… Continue reading Mala Moskva: Treba žudjeti, treba živjeti!
Postoje te neke predstave za koje već dok ih gledaš točno znaš što bi i kako napisao, struktura teksta ti se slaže u glavi kako predstava odmiče i potrebno je samo sjesti za tipkovnicu i pustiti misli i prste da odrade posao. Ponekad su razlozi tomu opipljivi; polazni tekst, dramatizacija, izbor glumačkog ansambla, gluma, scenski… Continue reading Bolje biti bogat i sretan: Može li baš sve biti urnebesno smiješno?
Postoji nešto vječno u radu s djecom, nešto što nikakvi trendovi i nove tehnologije ne mogu promijeniti, nešto na što možete gotovo u potpunosti računati; živi kontakt i razgovor s djecom uvijek će uroditi iznenađujućim (i, nerijetko, urnebesno smiješnim) odgovorima na pitanja kojima ih odrasli pokušavaju motivirati na razmišljanje, komunikaciju i otvaranje njima novim, drugačijim idejama.… Continue reading Ružno pače i otključavanje mašte
Svi ih imamo, bile one uokvirene, zgužvane u nekoj kutiji s drugim fotografijama ili pohranjene tek u sjećanju; zajednička fotografija razreda često posluži kao podsjetnik da smo postojali u nekom vremenu kojeg se više ne sjećamo, u nekoj verziji koju pamtimo tek iz priča i s fotografija. Na tim smo fotografijama nasmiješeni ili namrgođeni, gotovo… Continue reading Moj, tvoj, naš razred
“Kazalište u Zapadnom svijetu nastalo je kao odgovor na bol ljudske duše, a dolazak u teatar na neki je način bila priprema za teške situacije, pogotovo smrt. Ova je predstava nastala kao hommage tom starinskom teatru gdje su se ljudi pripremali za smrt bližnjih”, obratio se okupljenoj publici Ivica Buljan, redatelj i dramaturg predstave Da kraj… Continue reading Da kraj bude lijep: sve nas dijeli tek jedna crta
Kafići, barovi i lokali kao mjesta druženja, upoznavanja, zaljubljivanja i odljubljivanja. Mjesta susreta, sukoba i pomirenja, mikrolokacije na kojima se nužno nešto mora dogoditi (pogotovo ako s lijeve strane jednadžbe imate ljude i alkohol) pa nije za začuditi se što su nerijetko korištene u kazalištu, filmu i serijama (u potonjem možda i najupečatljivije pa barovi… Continue reading Dvoje i neiskorištene mogućnosti
Kako funkcionira onaj (ne nužno američki) san o samoostvarenju i pet minuta slave ako je protagonist (sanjar) lišen talenta za to o čemu sanja? Kako funkcionira naš pogled na ljude koji se silno trude u nečemu što im očito ne ide? Kako se osjećate gledajući pojedince koji slikaju, a nemaju osjećaj za proporcije, ljude koji… Continue reading Famozna: nadmetanje smijeha i aplauza
