blog o kazalištu
Duge dane i noć svaku Živimo u tetrapaku Svakodnevnu ljubav mlaku Primamo u tetrapaku I uz dlaku i niz dlaku Sve je to u tetrapaku. Ovim stihovima započinje predstava Paralelni svjetovi, nastala prema istoimenoj drami Mira Gavrana, a koja je u petak 30. studenog doživjela svoju premijeru u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Režiju splitske produkcije… Continue reading Paralelni svjetovi: Nitko ne može imati sve
Koliko god ju ograničavali i gušili, odnosi i uloge po kojima gradi svakodnevicu nerijetko su uporište njenog identiteta, koji je jednako vrijedan bez obzira je li riječ o nezadovoljnoj supruzi, izmorenoj majci, eklektičnoj starici ili pohlepnoj poduzetnici.
Dinamika izvedbe Bošnjaka i Liverića u potpunosti zaokuplja gledateljevu pažnju, ne ostavljajući mu ni trenutak za predah i misaono lutanje negdje van prostora kluba Quasimodo i okvira zavrzlame u kojoj su se našli Joe 1 i Joe 2. Glavne su vratolomije ovdje ostavljene za polje jezika, dok je scenski pokret sveden na prešetavanje scenom i gestikulaciju
Postavlja se pitanje koliko je “biti netko i nešto” rezultat zahtjeva društva, a koliko ga sami sebi namećemo. Tko tu kime manipulira, društvo pojedincem ili pojedinac sâm sobom?
Poigravanje tematikom zločina u formi ubojstva, silovanja i premlaćivanja, uz prikladno morbidne klaunovske kostime, pjesmu i viceve na trenutke me posjetilo na genijalnu Kubrickovu Paklenu naranču.
Trenuci ispunjeni glazbenim brojevima u kojima glumci koriste scenski prostor, rekvizite i svoja tijela uspjeli su čvrsto povezati Čehovljev i Bošnjakov tekst u jednu cjelinu, u kojoj se glumci sigurno prešetavaju iz uloge u ulogu.
