blog o kazalištu
Svakoga od nas ponese, ma koliko se trudili biti iznad toga i željeli uhvatiti pravu bit blagdana, cijeniti trenutke, ulagati u druženja, stvarati uspomene koje neće biti oslonjene na materijalno i monetarno. Dobro mi znamo da nas neće taj novi kaput, tenisice, mobitel... usrećiti. Neće promijeniti ništa bitno, pružit će nam trenutačno zadovoljstvo, ispuniti nam… Continue reading Pipo piše Djedu Mrazu
Postoji nešto vječno u radu s djecom, nešto što nikakvi trendovi i nove tehnologije ne mogu promijeniti, nešto na što možete gotovo u potpunosti računati; živi kontakt i razgovor s djecom uvijek će uroditi iznenađujućim (i, nerijetko, urnebesno smiješnim) odgovorima na pitanja kojima ih odrasli pokušavaju motivirati na razmišljanje, komunikaciju i otvaranje njima novim, drugačijim idejama.… Continue reading Ružno pače i otključavanje mašte
Svi ih imamo, bile one uokvirene, zgužvane u nekoj kutiji s drugim fotografijama ili pohranjene tek u sjećanju; zajednička fotografija razreda često posluži kao podsjetnik da smo postojali u nekom vremenu kojeg se više ne sjećamo, u nekoj verziji koju pamtimo tek iz priča i s fotografija. Na tim smo fotografijama nasmiješeni ili namrgođeni, gotovo… Continue reading Moj, tvoj, naš razred
Svi smo, vjerujem, upoznati s konceptom i likom; ako nešto šuška, znamo iz čije klupe dolazi, ako će netko biti upozoren, velika je vjerojatnost da znamo o kome je riječ, vidimo li šmrkavo, uplakano dijete kako zaprljanih hlača trči prema školi, gotovo smo stopostotno sigurni da znamo tko ga je gurnuo. Bio kriv ili ne,… Continue reading Grga Čvarak: Vezice se mogu vezati na sto načina!
Premda neprirodne za djecu starosti od deset do petnaest godina, iako pojednostavljene, Shakespeareove rečenice nizale su se u monolozima i dijalozima toliko jednostavno i obogaćene za dozu dječjeg neiskvarenog humora da je glasni smijeh bio od samog početka predstave treći sudionik ovog događanja, uz očekivani duo glumci-publika.
Predstava Zašto je more slano? donosi jednaku dozu zabave i smijeha i za najmlađe i za one nešto starije, ali jednako mlade u srcu.
Koristeći vlastito tijelo, prostor i jezik kao alate, neumorno mijenjajući položaj, prebacujući se s jedne teme na drugu, iz jedne emocije u drugu, on kao da sve relativizira; počevši od jezika, preko autobiografičnosti Kosovelovih riječi, prostora i dostupnih rekvizita gdje mijenja položaj i ulogu stola u performansu, pa sve do tijela čija je fizička spremnost u maksimumu čak i kada miruje.
