Među dvanaest gostujućih predstava na 29. Marulićevim danima, od kojih sam uspjela pogledati njih jedanaest, dvije se ističu svojim formatom, pristupom kazališnoj formi i odnosom prema publici. Stoga im posvećujem jedan zajednički tekst, potaknuta blagim strahom da o svakoj mogu više razmišljati, nego napisati. Riječ je o predstavama Ispravci ritma, nastaloj u koprodukciji BADco., Drame… Continue reading Kazališne predstave kao test strpljenja publike
Zrna smo u masi, gomili mesa šta se mijesi poput tijesta zbog viših interesa kalkulacije, eksploatacije kapital je pitar cvita demokracije. Petnaest je godina prošlo od albuma Maxon Universal splitskog TBF-a, a meni se ovaj refren zavrtio u glavi nakon ponovno pogledane predstave Povišica Georgesa Pereca na Sceni 55 splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Predstava koja je… Continue reading Povišica: što ako…?
Disfunkcionalna ljubav između majke i sina, neprežaljena veza muškarca i njegove sadašnje svastike, strastvena veza mladića i djevojke, ugašena strast između supružnika i sponzorski odnos djevojke i starijeg oženjenog muškarca...
Kada šokiranje postane samo sebi svrhom gubi se kvaliteta samog efekta. Nizanje elemenata koji bi tobože trebali šokirati splitsku publiku ipak je bilo preočito i toliko zgusnuto da je proizvelo ravnodušnu reakciju – Okej, što je sljedeće? – kod nekolicine gledatelja kojima sam bila okružena.
Tramvaj zvan čežnja, balet redatelja i koreografa Dinka Bogdanića, temeljen na motivima Tennesseeja Williamsa, oduševio je publiku koja je glasnim pljeskom nakon završetka predstave plesačice i plesače zadržala desetak minuta na pozornici.
