blog o kazalištu
Zrna smo u masi, gomili mesa šta se mijesi poput tijesta zbog viših interesa kalkulacije, eksploatacije kapital je pitar cvita demokracije. Petnaest je godina prošlo od albuma Maxon Universal splitskog TBF-a, a meni se ovaj refren zavrtio u glavi nakon ponovno pogledane predstave Povišica Georgesa Pereca na Sceni 55 splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Predstava koja je… Continue reading Povišica: što ako…?
Disfunkcionalna ljubav između majke i sina, neprežaljena veza muškarca i njegove sadašnje svastike, strastvena veza mladića i djevojke, ugašena strast između supružnika i sponzorski odnos djevojke i starijeg oženjenog muškarca...
Kada šokiranje postane samo sebi svrhom gubi se kvaliteta samog efekta. Nizanje elemenata koji bi tobože trebali šokirati splitsku publiku ipak je bilo preočito i toliko zgusnuto da je proizvelo ravnodušnu reakciju – Okej, što je sljedeće? – kod nekolicine gledatelja kojima sam bila okružena.
Tramvaj zvan čežnja, balet redatelja i koreografa Dinka Bogdanića, temeljen na motivima Tennesseeja Williamsa, oduševio je publiku koja je glasnim pljeskom nakon završetka predstave plesačice i plesače zadržala desetak minuta na pozornici.
Osam izvrsnih glumica ansabla ZKM-a povele su, predstavom Kako smo preživjele, prisutne u šetnju sjećanjima o tri povijesna razdoblja koja su proživjele i preživjele i koja još uvijek proživljavaju i, više ili manje uspješno, preživljavaju.
Sa svakom novom rečenicom o pokušajima života nakon rata zrak je postajao sve teži, u polumraku sam mogla vidjeti kako sve više gledatelja briše suze, a onda je na pozornicu kročio Marijan Gubina, koji ne osuđuje i ne mrzi...
Svejedno, priča o jedinki koja je drugačija, neshvaćena i odbačena u svijetu koji sve procjenjuje kroz korisnost, novac i reprezentativnost, uspjeva isplivati i kada se stavi u kazališne okvire. Čini mi se da je tako prije svega zbog niza suprotnosti koje se isprepliću na sceni i u izvedbama.
