Koliko god ju ograničavali i gušili, odnosi i uloge po kojima gradi svakodnevicu nerijetko su uporište njenog identiteta, koji je jednako vrijedan bez obzira je li riječ o nezadovoljnoj supruzi, izmorenoj majci, eklektičnoj starici ili pohlepnoj poduzetnici.
Dinamika izvedbe Bošnjaka i Liverića u potpunosti zaokuplja gledateljevu pažnju, ne ostavljajući mu ni trenutak za predah i misaono lutanje negdje van prostora kluba Quasimodo i okvira zavrzlame u kojoj su se našli Joe 1 i Joe 2. Glavne su vratolomije ovdje ostavljene za polje jezika, dok je scenski pokret sveden na prešetavanje scenom i gestikulaciju
Premda neprirodne za djecu starosti od deset do petnaest godina, iako pojednostavljene, Shakespeareove rečenice nizale su se u monolozima i dijalozima toliko jednostavno i obogaćene za dozu dječjeg neiskvarenog humora da je glasni smijeh bio od samog početka predstave treći sudionik ovog događanja, uz očekivani duo glumci-publika.
Postavlja se pitanje koliko je “biti netko i nešto” rezultat zahtjeva društva, a koliko ga sami sebi namećemo. Tko tu kime manipulira, društvo pojedincem ili pojedinac sâm sobom?
Prostor kluba Quasimodo pružio je savršeno okružje za gotovo voajersko promatranje intime ljubavnika čiji odnos varira od komičnog plesa, preko strastvenog ljubljenja do tučnjave tek desetak centimetara od publike.
