osvrti, Splitsko ljeto

Da kraj bude lijep: sve nas dijeli tek jedna crta

“Kazalište u Zapadnom svijetu nastalo je kao odgovor na bol ljudske duše, a dolazak u teatar na neki je način bila priprema za teške situacije, pogotovo smrt. Ova je predstava nastala kao hommage tom starinskom teatru gdje su se ljudi pripremali za smrt bližnjih”, obratio se okupljenoj publici Ivica Buljan, redatelj i dramaturg predstave Da kraj… Continue reading Da kraj bude lijep: sve nas dijeli tek jedna crta

osvrti, Splitsko ljeto

Dvoje i neiskorištene mogućnosti

Kafići, barovi i lokali kao mjesta druženja, upoznavanja, zaljubljivanja i odljubljivanja. Mjesta susreta, sukoba i pomirenja, mikrolokacije na kojima se nužno nešto mora dogoditi (pogotovo ako s lijeve strane jednadžbe imate ljude i alkohol) pa nije za začuditi se što su nerijetko korištene u kazalištu, filmu i serijama (u potonjem možda i najupečatljivije pa barovi… Continue reading Dvoje i neiskorištene mogućnosti

osvrti, Splitsko ljeto

Za umrijet od smijeha: Treba stati kad je najbolje

Mnogi su faktori zaslužni za moju ljubav prema kazalištu; neposrednost dramske izvedbe, svjedočenje nečem unikatnom (ma koliko puta izvedba bila ponovljena), trenuci u kojima se dogodi onaj, gotovo magičan, spoj kvalitetnog dramskog teksta, režije, glume, pokreta, scenografije, kostimografije i glazbe. Riječ je o onim predstavama koje vas ostave bez daha i koje vam pokažu kakvu… Continue reading Za umrijet od smijeha: Treba stati kad je najbolje

HNK Split, Splitsko ljeto

Barufe: Intimna bojna polja

Splitska publika i Goldonijeve Le baruffe chiozzotte (Ribarske svađe) stari su poznanici čiji se dijalog dosad uspješno oslanjao na prepoznatljive motive i humorne situacije u premisi koju već i sâm naslov otkriva; žene i muškarci, arhetipski žitelji neimenovanog ribarskog mjestašca, zapliću se u sukobe i prepirke koje kulminiraju verbalnim i fizičkim obračunima, a koji su potaknuti svakodnevnim… Continue reading Barufe: Intimna bojna polja

Splitsko ljeto

Aziz ili Kada će podčinjeni progovoriti?

Teško se bilo oteti dojmu da se publika dobro zabavila i nasmijala sirovom humoru i igri riječima karakterističnima za Lucićevo stvaranje. Malograđanski svatovi odjednom nisu više bili samo likovi na sceni – pridružio im se svaki cerek iz publike kojim su spremno dočekane njihove predrasude.

Splitsko ljeto

Lampedusa beach – krivi smo (i) mi

Nina Violić majstorski je iznijela monolog istovremeno pokazavši izvrsno vladanje vlastitim tijelom i prostorom scene. Već sama njena prisutnost na pozornosti, još prije izgovorene prve riječi monodrame, ovladala je prostorom Dioklecijanovih podruma, kao i publikom koja je, činilo se, u jednom dahu odslušala i odgledala ovu predstavu.

HNK Split, Splitsko ljeto

Prizivanje duhova osobne prošlosti

Dok sam čekala početak predstave Olje Lozica "Prvi put kad sam ti vidjela lice", i promatrala dvoje glumaca smještenih u kružnicu tog prašnjavog tepiha, sve me to, pomalo morbidno, podsjetilo na aktivnost prizivanja duhova koja se uvijek odvija na tlu i koja je vezana uz formu kruga. Na neki je način i ovdje uslijedila ista stvar; Tamara (Olivera Baljak), uz pomoć mladog Karla (Goran Guksić), pokušava prizvati duhove vlastite prošlosti koja joj izmiče zbog bolesti.