Nina Violić majstorski je iznijela monolog istovremeno pokazavši izvrsno vladanje vlastitim tijelom i prostorom scene. Već sama njena prisutnost na pozornosti, još prije izgovorene prve riječi monodrame, ovladala je prostorom Dioklecijanovih podruma, kao i publikom koja je, činilo se, u jednom dahu odslušala i odgledala ovu predstavu.
Dok sam čekala početak predstave Olje Lozica "Prvi put kad sam ti vidjela lice", i promatrala dvoje glumaca smještenih u kružnicu tog prašnjavog tepiha, sve me to, pomalo morbidno, podsjetilo na aktivnost prizivanja duhova koja se uvijek odvija na tlu i koja je vezana uz formu kruga. Na neki je način i ovdje uslijedila ista stvar; Tamara (Olivera Baljak), uz pomoć mladog Karla (Goran Guksić), pokušava prizvati duhove vlastite prošlosti koja joj izmiče zbog bolesti.
Predstavi koja počiva uglavnom na pjesmi i scenskom pokretu, govor kao jedno od temeljih izražajnih sredstava itekako je nedostajao da bi se priče i sudbine nekih prošlih i sadašnjih ljudi, kvartova i gradova izrazile na način koji bi publiku držao zainteresiranom kroz sva tri dijela izvedbe.
Kada šokiranje postane samo sebi svrhom gubi se kvaliteta samog efekta. Nizanje elemenata koji bi tobože trebali šokirati splitsku publiku ipak je bilo preočito i toliko zgusnuto da je proizvelo ravnodušnu reakciju – Okej, što je sljedeće? – kod nekolicine gledatelja kojima sam bila okružena.
Trenuci ispunjeni glazbenim brojevima u kojima glumci koriste scenski prostor, rekvizite i svoja tijela uspjeli su čvrsto povezati Čehovljev i Bošnjakov tekst u jednu cjelinu, u kojoj se glumci sigurno prešetavaju iz uloge u ulogu.
