HNK - 260 dana - Nocna scena 28-10-2014_4990
HNK Split

260 dana: intimno, bolno i životno

U ovogodišnjoj konkurenciji na Marulićevim danima našla se i predstava 260 dana HNK Osijek, dramatizacija istoimene autobiografije Marijana Gubine, čovjeka koji je kao desetogodišnji dječak proveo upravo dvjesto šezdeset dana s obitelji u srpskom zatočeništvu. Predstavu je režirao Dražen Ferenčina, dok je dramatizacija povjerena Ani Prolić.

Kako uopće postaviti jednu intimnu, bolnu i traumatičnu priču na kazališne daske? Kako ne upasti u zamku jednostranosti, moguće patetike i poznatih motiva koji se koriste kada je o ratnoj tematici riječ? Prije izvedbe intenzivno sam razmišljala o ovim pitanjima dok su mi se u glavi vrtjele Marijanove rečenice koje je izgovorio kao Stankovićev gost u Nedjeljom u 2 krajem prošle godine. Tada sam prvi put čula za Marijana Gubinu i tada sam, po prvi put u više od četvrtine stoljeća koliko dišem i razmišljam, osjetila neku natruhu toga što bi rat zaista mogao biti, što bi mogla biti patnja i kako bi trebao izgledati oprost koji u ovakvom scenariju zvuči kao nimalo realističan element. Sve sam to osjetila još jednom, gledajući i proživljavajući ovu predstavu.

I glumci i gledatelji smješteni su na pozornici, smješteni su u isti svijet koji iz bezbrižnih i prijateljskih scena koje su tako poznate mnogim obiteljima naglo prelazi u mučnu tamnu komoru iz koje nema bijega. Tama zakulisnog prostora u kontrastu s oštrom igrom svjetla (rad Denija Šesnića) izaziva strah i dodatnu mučninu. Neprestani pozadinski zvuci (bilo da je riječ o laganom pa sve žešćem izmjenjivanju hrvatskih i srpskih pjesama, faktografiji o Domovinskom ratu ili instrumentalu (Mate Matišić) koji se kao tema pojavljuje u sporijim scenama) uvlače sve prisutne u onaj isti svijet u kojem se nalazi Marijanova obitelj i ilustriraju nizanje dana u zatočeništvu kojima se ne vidi kraja i u kojima nema pauze ni odmora. Poput beskrajnih dana, ponavljaju se i manični pokreti, izgovorene rečenice, pa i pojedini predmeti koji se pojavljuju u više uloga. Upravo preko njih možemo uvidjeti brojne transfomacije koje prate rat i ovu priču; jednako kao što se miran obiteljski život transformira u pakao, a susjedi u mučitelje, tako i obiteljski stol postaje simbol logorskih rešetki, liječnički stol na kojem Marijan leži u kliničkoj smrti i mjesto na kojem njegova starija sestra biva silovana pred očima vlastite užasnute majke. Jedan zeleni motocikl prolazi transformaciju od omiljene dječakove razbibrige preko posljednje ukradene šanse za bijegom; njegovim nestankom kao da nestaje i posljednja nada u spas, kao da zauvijek nestaje oni ostaci djetinjstva koje je Marijan čuvao negdje u sebi.

Izvrsnim scenskim pokretom (rad Alena Čelića) izbjegnut je naturalizam kojem se moglo pribjeći u trenucima prikaza udaraca, omalovažavanja, ubijanja i silovanja. Stiliziranim kretnjama ipak su uspješno suprotstavljene dvije strane; okrutnost i neljudskost nasilja koje ne staje ni pred kime, dokle god je riječ o drugima/tuđima, i beznađe i slomljenost (kako fizička, tako i ona psihička) ljudi kojima se iz dana u danu uzimaju one preostale mrvice dostojanstva i nade. Ovakvi pokreti, u kombinaciji s jednostavnim i efektnim kostimima (Saša Došen Lešnjaković) od glumaca, koji često prešetavaju iz uloge u ulogu, čine prepoznatljive pojedince koje lako smještamo na jednu od dvije suprostavljene strane, iako ni oni sami često nisu sigurni u odgovor na pitanje Je li on naš ili njihov?

Glavna uloga desetogodišnjeg Marijana povjerena je mladom Aljoši Čeplu koji je izvrsno utjelovio zbunjenost, zaigranost i strah djeteta suočenog sa stvarima koje su slomile mnogo starije i naizgled snažnije pojedince. Čepl nijednom nije propustio pogrešno izgovoriti glas „r“ koji je Marijanu predstavljao problem, na njegovom licu i u njegovim pokretima jasno su se mogle iščitati zatečenost, zbunjenost i šok, čemu je svakako pomogla i fizička blizina gledatelja i glumaca. Matea Gabrić u ulozi Marijanove starije sestre i Tatjana Bertok Zupković u ulozi majke ponijele su ovu predstavu na svojim leđima; u njihovim je izvedbama bilo nečeg tako neugodno stvarnog da je na trenutke bilo teško gledati u njihove širom rastvorene oči dok se ispijeno lice jedva pomicalo izgovarajući riječi prepune vapaja i stravične panike. U ostalim ulogama nastupili su Vjekoslav JankovićIvan ĆaćićZorislav Štark i Neven Lucian Davidović.

Izgleda da je nakon nestvarno dugačkih dvjesto šezdeset dana započela još jedna, doživotna, robija Marijanove obitelji, o čemu su gledatelji mogli čuti u ispovijedima koje su zatvorile predstavu. Sa svakom novom rečenicom o pokušajima života nakon rata zrak je postajao sve teži, u polumraku sam mogla vidjeti kako sve više gledatelja briše suze, a onda je na pozornicu kročio Marijan Gubina, koji ne osuđuje i ne mrzi, i prisutne podsjetio da nije riječ o fikciji, da nije riječ o mašti, već da je riječ o jednom životu koji, unatoč scenariju koji ni najgori mazohist ne bi smislio, ipak ide dalje.

Kristina Tešija

foto: HNK Split, Kristijan Cimer
Tekst je izvorno objavljen na portalu infozona.hr 23. travnja 2015. godine

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s