zekaem.hr
HNK Split

Kako su preživjele

Splitska je publika u petak, 24. travnja, dobila priliku pogledati hvaljenu predstavu Kako smo preživjele Zagrebačkog kazališta mladih, nastalu prema motivima iz tri eseja Slavenke Drakulić: Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijaliBalkan Expres: Fragmenti s druge strane rata i Cafe Europa: Život nakon komunizma, ali i prema pričama i sjećanjima glumica. Predstava koju je režirao Dino Mustafić izvedena je u sklopu 25. Marulićevih dana, a za dramatizaciju je bila zadužena Željka Udovičić Pleština.

Osam izvrsnih glumica ansabla ZKM-a povele su prisutne u šetnju sjećanjima o tri povijesna razdoblja koja su proživjele i preživjele i koja još uvijek proživljavaju i, više ili manje uspješno, preživljavaju. Jadranka Đokić, Katarina Bistrović-Darvaš, Ksenija Marinković, Nataša Dorčić, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Nina Violić i Doris Šarić-Kukuljica odradile su majstorski glumački i fizički zahtjevan posao; osim predstave bogate tekstom, ovo je predstava u kojoj se pojavljuju i brojni glazbeni brojevi ali i gubljenje kalorija tjelovježbom jednakoj onoj u svakoj teretani.

Predstava i sjećanja podijeljeni su kronološki na tri dijela, prateći tri povijesna razdoblja i ideologije: komunizam, Domovinski rat i hrvatski tranzicijski kapitalizam. Svaki je dio obilježen različitim scenskim (Dragutin Broz), kostimografskim (Doris Kristić) i rasvjetnim (Aleksandar Čavlek) rješenjima. Prvi dio obuhvaća razdoblje komunizma u kojem je pozornica zaogrnuta u crvenu boju, a glumice nalikuju čistačicama u modro-bijelim uniformama, s crvenim štitnicima na koljenima i crvenim borosanama na nogama. Oruđe su im crveni hula-hop obručevi kojima se zabavljaju i crvene kante kojima se, po potrebi, mijenja svrha i značenje. Crvenilo scene i uniformiranost glumica u drugom dijelu predstave zamjenjuje crna mračna scena s projekcijom šuma, tzv. sniježne slike, TV ekrana. Glumice su odjevene u različitu svakodnevnu odjeću karakterističnu za razdoblje ranih devedesetih, smještene su u središte scene i okružene mikrofonima koji dodaju težinu svakoj izgovorenoj rečenici i dodatno značenje svakoj otpjevanoj pjesmi. Treći dio predstave ogrnut je u blještavo žutu boju, otvara se električnim notama hrvatske himne, a scena je ispunjena spravama za vježbanje. Glumice su neprimjereno-primjereno odjevene u blještave šljokičaste haljine i visoke potpetice. Mate Matišić (koji je i skladatelj i autor songova) i Stanislav Kovačić prisutni su na pozornici za vrijeme trajanja predstave kao glazbena pratnja songovima koji na prepoznatljive melodije (Oda radosti, Lili Marlene, Čavoglave, My Heart will go on, Maljčiki…) „lijepi“ duhovite stihove prilagođene tematici koja se obrađuje. Ovim postupkom spajaju se društvene vrijednosti koje određena, dobro poznata, melodija evocira i kritika i ironiziranje simbola i događanja koja ispunjavaju javni i privatni prostor određenog povijesnog razdoblja.

Predstavu otvara Jadranka Đokić progovarajući o lajtmotivu koji će se provlačiti kroz ostatak predstave; suprostavljenost nametnutog kolektivnog „mi“ i željenog individualnog „ja“ koji se nikako ne uspijeva ostvariti. Kolektiv je u prvom dijelu predstave najuočljiviji; krene li se od onog najočitijeg – odora čistačica, pa sve do najitnimnijih sjećanja na razredne kolektive, pionire, radne akcije i Titovu smrt. Sve je u službi kolektiva, pa se i priče i sjećanja glumica doimaju poput jednog sjećanja kojeg tek izgovaraju različite persone. Koliko god bilo osobno, svako je sjećanje obilježeno kolektivnim i time gubi na individalnosti. Kolektiv se, u nešto drugačijem obliku, proteže i na drugi dio predstave. Ovdje su glumice različito odjevene i pričaju osobne priče koje nam je lakše spojiti s određenom personom jer su ovog puta one obojene s više detalja, a u njima se pojavljuju i imena glumica i nekih protagonista iz njihove prošlosti. No, kolektiv nije nestao – sada je „mi“ stavljeno u opoziciju s „oni“. Suprotstavljen kolektivu sada je neprijatelj, a dojučerašnje zajedništvo odjednom postaje zamka i trauma (kako razgovarati s ljudima koji više ne pripadaju istoj državi kao ti?). Kolektiv se, naizgled, napokon rasipa u trećem dijelu predstave kada, najizraženije do tada, vidimo osobne preference svake od žena. One su individue koje hvataju dah tokom napornog vježbanja i pričaju o vlastitim pokušajima izmicanja zamkama kapitalističkog društva istodobno shvaćajući da su u njemu sve dublje i da se ne može van. Njihova sadašnjost je možda i više kolektivna nego što su to bila sjećanja i prošlost – zajedno su u teretani i zajedno se jadaju jedna drugoj, uporno se čudeći svakom segmentu kapitalističke svakodnevice. Jasno je da kolektiv ipak nije razbijen i da, kako predstava odmiče, žene shvaćaju zajedničku nit koja prožima njihove živote a koja ne treba počivati u pripadnosti državi ili sistemu. One su žene koje se bore za (vlastiti i kolektivni) opstanak, koje vide važnost u vlastitim sjećanjima i pričama i koje progovaranjem o nekim, tek naizgled banalnim, temama kao što su neuspješne dijete, kozmetika, kreditne kartice i zdrava prehrana daju svom kolektivu glas.

Iako ispunjena motivima koji su joj mogli dati jedan sumoran i ozbiljan ton, ipak je riječ o zabavnoj, humorističnoj i laganoj predstavi u kojoj ništa nije viška; svaki izgovoreni monolog i dijalog, otpjevana pjesma, prepričana legenda i izrecitirana poema, svaka aluzija na simbole određenog vremena i ironiziranje vrijednosti daju predstavi na vjerodostojnosti i kompleksnosti pa vjerujem da bi se o njoj moglo razgovarati satima, stavljajući fokus svaki put na neki drugi element ovog kazališnog ostvarenja. Zaista je teško izdvojiti performans neke od glumica kao najbolji i drugačiji jer je od prvih izgovorenih linija teksta jasno da je riječ ne samo o izvrsnim glumicama, već i o ženama koje imaju glas i koje se ne boje progovoriti. Opća mjesta pojavljuju se u sva tri dijela predstave, ali svi smo na nekin način dotaknuti općim mjestima koja se ponavljaju u bezbroj života u povijesti. Pa i naša sjećanja, kao i sjećanja ovih glumica, iako uvijek subjektivna i osobna, u prepričavanju prelaze u nešto kolektivno jer nerijetko prepoznajemo slične elemente i kod tuđih sjećanja. Postavlja se pitanje koliko su sjećanja subjektivna i osobna, a koliko je riječ o jednom zajedničkom sjećanju, zajedničkoj traumi koju svi proživljavamo i preživljavamo.

Kristina Tešija

foto: zekaem.hr
Tekst je izvorno objavljen na portalu infozona.hr 27. travnja 2015. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s