osvrti, Splitsko ljeto

Orfej sluša radio: uglazbljena poezija gubitka

Postoji ta jedna scena u filmu A Ghost Story (David Lowery, 2017.) koja se zadržala u mom pamćenju dulje od svih ostalih i na temelju koje sam, priznajem, na gubitak počela gledati na pomalo drugačiji način. U njoj se naslovni lik duha (Casey Affleck), komično-jezivo okarakteriziran tek plahtom kojom je čitavo vrijeme prekriven, nalazi sam u napuštenoj kući, onoj koju je za života dijelio s djevojkom (Rooney Mara). Ono što se čini kao vječnost, C (Affleck) provodi u kopkanju pukotine u zidu, u pokušaju da dođe do poruke ispisane na papiriću, koju je M (Mara) tu ostavila i koju su prekrile i sakrile nijanse zidne boje koje su uslijedile s godinama koje su, također, uslijedile. Kada se napokon domogne papirića i pročita ono što gledatelju ostane skriveno, on napokon u potpunosti nestane, a plahta prazna padne na pod.

A Ghost Story je priča o gubitku, priča koja sagledava gubitak iz dvije pozicije; onoga koji ostaje i onoga koji odlazi/umire. Film je to bez konkretne radnje i gotovo u potpunosti lišen dijaloga, film o vremenu koje prolazi, o mijenama koje vrijeme nosi sa sobom, o dugačkim vremenskim intervalima koje svakodnevne radnje od nas zahtijevaju, a koje su često preskočene u filmskom formatu. Predstava Orfej sluša radio, izvedena u podrumima Dioklecijanove palače u sklopu 64. Splitskog ljeta, u ovim premisama nalikuje spomenutom filmu. Predstava o gubitku, predstava koja se oslanja na (većini) poznat antički mit o Orfeju i Euridici, predstava je o smrti, ljubavi i nemogućnosti „puštanja“.

Slično kao i kod Loweryevog filma, i ovu biste predstavu lako mogli okarakterizirati kao predstavu bez konkretne radnje; ali, ona je, baš kao i A Ghost Story, zapravo test koji je stavljen pred gledatelja – test strpljivosti. Ako dopustite da se otvori pred vama, i predstava i film zalijepit će se za vaše misli, u njima ćete prepoznati vlastite gubitke, neke čak i mnogo manje dramatične i tragične od onog finalnog – smrti. Jer, smrt se ovdje otkriva kao zaista najveći gubitak, i to za obje strane; umrlog pojedinca u vječnom limbu promatranja onih koje je ostavio iza sebe, a živog u trganju svega preostalog od zaborava.

U predstavi Kazališta Marina Držića, autorskom projektu Pavlice Bajsić Brazzoduro, sve se vrti oko tog gubitka koji ipak prelazi granice antičkog mita i smrti kao takve. Inspirirana filmom Orpheus (Jean Cocteau, 1950.), Bajsić Brazzoduro od Orfeja stvara suvremenog pjesnika i radioamatera (kako on objašnjava, radioamater je svatko tko voli radio) i uvodi motiv radija i zvuka u ovu priču o prihvaćanju gubitka i opraštanju od izgubljene osobe.

Centralni dio predstave zbiva se kada su i Orfej (Frano Mašković) i Euridika (Marija Šegvić) već pretrpjeli dvostruki gubitak (njenu smrt, kao i njen finalni odlazak u zagrobni život nakon pružene (i upropaštene) prilike da se vrati među žive pod uvjetom da ju Orfej više nikada ne pogleda) i sama ta finalnost gubitka njihov rastanak i oproštajni dijalog čini još teži i bolnijim. Kao da je riječ o dvostrukoj smrti, o mjestu bez ikakve nade, mjestu na kojem ostaju tek neuspješni pokušaji dozivanja izgubljene osobe; prisjećanja na mirise, riječi, izgled…

Ova je predstava posvećena preminulom novinaru, glazbeniku, radijskom autoru i performeru Anti Perkoviću (1973.-2017.), čija je poezija uvršena u predstavu (korišteni su, između ostalog, i citati Dantea Alighierija, Rolanda Barthesa, Charlesa Bukowskog…), a posebno se ističe njegova Na putu za ironiju, Euridikina najdraža, kako otkriva na početku predstave. Na putu za ironiju, osim što u sebi sadrži neke od motiva uočljive u predstavi (kad sve se nade slomiju // u muku je naša muka), nudi jedan od mogućih ključeva interpretacije i osvjetljava finu ironiju koja se provlači čitavom predstavom.

Početak predstave zamišljen je kao vođenje publike (naziva ih se hungry culture consuments) prema gledalištu, kroz Dioklecijanove podrume. Agencija Smrt na dopustu koju predstavlja dvoje vodiča (Zdeslav Čotić, Helena Kovačić) ironično se igra s klišeiziranom izrekom u svom nazivu i koketira s prvoloptaškim humorom u ironiziranju turističke ture. Na svu sreću, ostatak predstave napušta ovu paradigmu i tek usputno (i suptilno!) ironiju provlači kroz neke poznate, (sada već lagano) klišeizirane izreke (“pronađi što voliš i pusti da te ubije”, “ako nekoga istinski voliš, pusti ga”) u kojima se tematiziraju gubitak, smrt, ljubav i već spomenuto puštanje, kao možda najteže od četiri navedena motiva.

A Ghost Story, također, tematici gubitka pristupa s dozom ironije i humora (najočitije je ono vizualno, korištenje plahte s dva proreza za oči…) i na taj su način ova dva uprizorenja smrti i gubitka dodatno povezana; ako je život ironičan, može li takva biti i smrt? Što je, zapravo, smrt nego jedna karika u vječnom ponavljanju vremena? Affleckov lik opsesivno je fiksiran na prostor (nekadašnjeg) doma, ma koliko novih stanara se useli i iseli tijekom godina, kao i na papirić s porukom koji mu je jedina preostala mogućnost komunikacije s ostavljenom osobom. Orfej ima radiovalove, C papir. Orfej (mrtvu) Euridiku izvlači iz podzemlja i dovodi u njihov dom u kojem započinje dugačak pokušaj rastanka i puštanja, mrtvi C dolazi u dom i odbija ga napustiti.

Ova dva narativa povezuju i očiti elementi; i u Orfeju je prisutna plahta (na kojoj gledatelji promatraju projekciju bijega Orfeja i Euridike iz podzemlja), a koja u jednom trenutku završi preko Euridikinog tijela (truplo, duh?). I Orfej u jednom trenutku kopka po zidu i fugama koje se nalaze između kamenih blokova Palače, prstima i mikrofonom, kojim prelazi preko različitih objekata (zid, pod, tijelo, tkanina, tepih), stvarajući zvučnu podlogu Euridikinom monologou.

Zvuk je, kako je bilo i za očekivati, nositelj ove predstave radiofonijskog teatra (glazbu potpisuje IZAE, a dizajn zvuka i ars acustica Dino Brazzoduro). Zvuk (uz)disanja gotovo je neprestano prisutan u off-u, miješa se s glazbenom podlogom, dijalozima i monolozima, kao i zvučnim efektima nastalim korištenjem dostupne (minimalne) tehničke opreme. Glazba dubrovačkog benda IZAE posebno je dopadljiva u početnom dijelu predstave, dok su se gledatelji smještali na svoja mjesta, kada je prisuta u zujanju (humming) lajtmotiva,  koji se za trajanja Euridikinog monologa spaja s ostatkom događanja na sceni u upečatljivu audiovizualnu priču o univerzalnosti gubitka. Dok Euridika i Orfej ponavljaju istu plesnu sekvencu (savjetnik za scenski pokret i koreograf je Alen Čelić), Euridika progovara. Čak i kada Euridika staje s kretanjem, Orfej nastavlja sa scenskim pokretom, sve umorniji i umorniji. Život ide dalje, svakodnevne radnje se nastavljaju, tvoje srce i dalje neumorno kuca i nastupa “čuđenje da tramvaji još voze i da svijet nije stao dok ti ne odtuguješ svoje”.

Univerzalnost ljubavi i gubitka pojačana je u predstavi prisutstvom glasova u off-u; na početku (i fragmentarno za vrijeme trajanja predstave) riječ je o dječjem glasu koji prepričava mit o Orfeju i Euridici na nevin i na trenutke zabavan način. Pri kraju predstave pojavljuju se zreliji glasovi, glasovi korisnika domova za starije i nemoćne osobe, koji progovaraju o ljubavi i pronalasku iste u zrelim godinama. Starice i starci na taj način postaju glasnici života koji i dalje teče, bez obzira na gubitke bilo koje vrste, a koji svakoga od nas zateknu tijekom života.

Kao posljednji klišej, kao zadnji tračak ironije, ponuđen je sami kraj predstave i posljednje riječi koje lik Zvjezdana upućuje publici koja se tada već preselila iz gledališta u otvoreni dio Dioklecijanovih podruma (pod zvijezde, još jedan od ponavljajućih motiva); nakon odslušanih snimki korisnika domova za starije i nemoćne osobe, Zvjezdan promatra plastičnu bocu Jane i s nje čita poruku: “Život ide dalje”. Predstavu koju je otvorila Smrt (na dopustu), tako je zatvorio Život, a glumci su nakon ove poruke samo nestali i nisu se vraćali na zvukove aplauza, nestali baš kao i onaj filmski duh nakon pročitane poruke

Kristina Tešija

foto: kmd.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s