HNK Split, osvrti

Povišica: što ako…?

Zrna smo u masi, gomili mesa
šta se mijesi poput tijesta zbog viših interesa
kalkulacije, eksploatacije
kapital je pitar cvita demokracije.

Petnaest je godina prošlo od albuma Maxon Universal splitskog TBF-a, a meni se ovaj refren zavrtio u glavi nakon ponovno pogledane predstave Povišica Georgesa Pereca na Sceni 55 splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Predstava koja je svoju premijeru doživjela prije skoro deset godina ponovno je, po treći put, postavljena na splitske kazališne daske, pritom pokazavši kako tematika koju obrađuje nije nimalo izgubila na svojoj aktualnosti. Štoviše, ne znam trebam li to pripisati vlastitom odrastanju i boravku na tržištu rada, ali čini se da je još aktualnija i primjerenija apsurdnoj stvarnosti koje smo dio.

Na web stranici HNK Split piše “Ha, ha – djelatnik tvrtke namjerava lupiti šakom o stol i zahtijevati povišicu!”, kao uvod u opis predstave koju je režirao Goran Golovko, a u kojoj glume Anastasija Jankovska, Goran Marković i Alen Čelić. Riječ je zabavnoj ironiji koja se gradi na brojnim ponavljanjima ove jednostavne radnje; zahtijevanje povišice. Uprizorenje onih “što ako?” koji nam se množe u glavama prije svake veće odluke i djelovanja, u ovoj predstavi doživljava najapsurdnije zaplete i igra se s ironijom do te mjere da u sat vremena trajanja predstave na sceni koegzistiraju tjeskoba i humor u svim svojim oblicima.

Predstava koja se oslanja na već spomenutu repetitivnost, a s kojom se vješto u koštac hvataju Jankovska i Marković, drugi, usuđujem se reći najkonkretniji, oslonac pronašla je u scenskom pokretu, koji je i kod već spomenutog dvojca jednako važan oblik scenske ekspresije, uz dijaloge koji funkcioniraju kao dva koegzistirajuća monologa/upute zaposleniku, ali je najočitiji i najsnažniji u Čelićevoj izvedbi. Čelić je čitavo vrijeme prisutan na sceni, on je taj nesretni zaposlenik, i njegova je izvedba pravi primjer fizičke ustrajnosti i pomicanja granica. Koliko god bio nevidljiv za vrijeme trajanja turbulentnih replika koje se množe ispred i oko njega, svaki pogled na njegov lik redovito oslikava apsurdnost i tjeskobu koja se gradi na izgovorenim riječima Jankovske i Markovića; njegovo tijelo nerijetko djeluje zamrznuto u pokretu, a izraz lica nikada ne odaje umor, iscprljenost ili prikrivanje u sjeni izvedbi koje svakako više okupiraju publiku koja, htjela – ne htjela, ne smije ni trenutka odahnuti ako se ne želi izgubiti u brzini izmjenjivanja varijacija na temu “ideš tražiti povišicu”.

Iako se premisa tijekom odmicanja predstave nadograđuje novim mogućnostima, komplikacijama i varijacijama, ona se nikako ne odmiče od snažne ideje jednog zrna (da parafraziram TBF s početka teksta) da se napokon pokuša izboriti za svoja prava. U promišljanju, premišljanju i vaganju svih opcija, u čekanju savršenog trenutka, prolazi mu čitav radni vijek, a povišica u potpunosti izmiče iz ruku.

povisica277_011210.jpg

Predstava koja jednostavnu premisu dovodi do apsurda, u potpunosti ovisi o tekstu i pametno raspisanim replikama kod kojih, čini se, nema mjesta greškama. Marković i Jankovska funkcioniraju kao savršeno sinkroniziran dvojac, dopunjavajući se i nastavljajući rečenice, a sve popraćeno scenskim pokretom koji prati ovu verbalnu ovisnost likova jedno o drugome. Markovićeva izvedba je, pogotovo pri početku predstave, privukla više smijeha i simpatija publike, ali je Jankovska, s druge strane, pokazala zavidnu razinu energije za vrijeme trajanja čitave predstave, koja nije jenjavala sve do samog kraja, usprkos zahtjevnom tekstu i scenskom pokretu.

Glazba koja prati predstavu funkcionira kao znak za pauzu dvojcu Jankovska – Marković, a prilika da Čelić pokaže snagu scenskog pokreta kao jednako važnog elementa glumačke izvedbe. U tim je sekvencama, izvodio ih samostalno ili zajedno s ostatkom ansambla, on u potpunosti zavladao scenom i na taj se način “iskupio” za svo strpljivo čekanje u pozadini scene, u “sjeni” preostalih dvoje glumaca.

Predstava koja progovara o temi koja nam je svima bliska, i koja se može jednostavno preslikati i na ostale sfere života, a ne samo onu poslovnu, uspješno je izbjegla zamku upadanja u karikiranje i ostala u granicama apsurda (poslužit ću se ovakvim, usuđujem se napisati, oksimoronom); najbliže što je došla karikiranju, a što je nerijetko vidljivo na splitskim kazališnim daskama, posezanje je za iskarikiranim govorom Dalmatinske zagore. Ali, uzmem li u obzir da je i ovaj izlet u karikaturalnost praćen jednako kratkim izletima u koketiranja s nekim drugim elementima karikaturalnog govora, predstava time nije ništa izgubila, a publika je dobila priliku da se nasmije, bez obzira koliko apsurdna, svakodnevna i siva bila svakodnevica opisana Povišicom.

Kristina Tešija

foto: hnk-split.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s