osvrti, Playdrama

Dijete našeg vremena: Moramo li prihvatiti nametnuta pravila igre?

Kazalište PlayDrama u srijedu je, 23. listopada, premijerno izvelo prvu predstavu u novoj kazališnoj sezoni. Profilirajući se kao kazalište praizvedbi dramskih tekstova, i ove je godine nastavilo u istom tonu, najavivši tematsku nit vodilju ove sezone. Dok je u prošloj sezoni naglasak stavljen na obitelj, ove se godine on produžuje u djeci, potomcima, onima na kojima je “sada red” da se uhvate u koštac sa svijetom koji ih okružuje, koji im je nametnuo određena pravila igre, istovremeno od njih očekujući proaktivnost, borbu, ali i pognutu glavu i prihvaćanje tih istih pravila.

Smještena u, sada već tradicionalan za ovo kazalište, prostor kluba Quasimodo, ova se predstava Ivane Vuković, koja potpisuje tekst, i Helene Petković, koja je odradila izvrstan redateljski posao, suočava sa splitskom svakodnevicom, ali i svakodnevicom sve više mediteranskih mjesta koja gube identitet u borbi s turističkom stihijom.

Dijete našeg vremena možda će vam na početku djelovati kao distopijski, nemoguć scenarij, ali će vas autentičan tekst (Ivana Vuković i sama je iz Splita), kao i izvedba četiri izvrsna mlada studenta glume na splitskoj Akademiji, ubrzo razuvjeriti i suočiti s mišlju da sve ovo što gledate može biti sada i ovdje. Štoviše, sve se to na neki način i odvija upravo sada i ovdje.

Tri mladića provode posljednje sate u klubu, prije nego od jutra otvori vrata kao hostel (jednaka sudbina već nekoliko sezona prati klub/hostel Quasimodo), a turbulentan i nadasve zabavan dijalog koji vode ubrzo vas upoznaje s premisama novonastale realnosti koje su dio. Takva se realnost ostvaruje kao noćna mora iz koje nema buđenja, to je zapisana sudbina u kojoj se vrijeme mjeri tek izmjenom grupe turista i čekanjem da sezona završi, u takvoj realnosti su život i posao neodvojivi pa se riječ posao ni ne spominje, zamijenjena je “životom”. U takvoj stvarnosti čini se nemogućim pružiti otpor, nikad ne znaš kada te netko prisluškuje, gleda ili bilježi svaki tvoj pokret.

Stipe Jelaska u ulozi Boška, Lovre Kondža kao Tomi i Petar Salečić kao Marino Borovina  personifikacija su one “nove” generacije koja poznaje Split onakvim kakav je bio prije turističke stihije, dok Luka Šatara utjelovljuje Krešimira, zagrebačkog biznismena koji se izražava internetskim slengom, saživljen je s društvenim mrežama i, najvažnije, koji je determiniran u namjeri da prokuži realnost u kojoj se našao i ponudi turistima nešto od tog autentičnog, zaboravljenog duha splitskih ulica.

Luka Šatara u liku Krešimira, Šokrea, iako na prvi pogled apsolutno suprotan svemu što Boško, Tomi i Borovina predstavljaju, do kraja se predstave otkriva kao njihov pandan; svatko od njih pokušava preživjeti u uvjetima u kojima se našao, samo neki pritom pružaju otpor, dok drugi u potpunosti ulaze u ulogu, prihvaćaju pravila igre i ne propitkuju “što bi bilo kad bi bilo”, ili, možda primjerenije, “što je bilo kada je bilo”. Šatara je zagrebački kicoš, (pro)aktivan pojedinac uvjeren u hinjenu dobrodošlicu ekipe koju zatiče u klubu, a tijekom predstave sasvim neprimjetno i glatko postaje predmet šale, pasivan objekt kojim se domaći dobacuju kao loptom na nekom školskom igralištu. Ova se preobrazba najupečatljivije otkriva u metafori “goniča robova” kada bič (košulja/majica) iz ruke došljaka do kraja predstave preseli u ruke domaćina. U izvedbi trojca Jelaska – Kondža – Salečić zaista je sadržan splitski dišpet, i to je možda najveći uspjeh, kako u izvedbi ovih mladih glumaca, tako i u pismu Ivane Vuković (važno je napomenuti doprinos glumaca u stvaranju teksta koji je nastao iz njihovih improvizacija). Svaki će građanin Splita (namjerno ne pišem Splićanin) gotovo kirurškom preciznošću detektirati pokušaje humora, hinjenje tog splitskog duha, neautentičnost i glumu u pejorativnom smislu, ako ga suočite s patronizirajućim pokušajem opisivanja i personificiranja tog ludila, bunta, humora i samoironije. U prostoru kluba Quasimodo na trenutke se gotovo pa briše ona poznata granica između glumaca i publike, scene i gledališta, i to ne zbog prirode samog prostora, već upravo zbog rečenica koje ovi momci izgovaraju, a koje biste jednako vjerojatno mogli čuti na štekatu nekog kafića, ispred neke benzinske postaje ili na klupici nekog parka. Stipe Jelaska u ulozi Boška prgav je i ljutit na sistem, prepreden i spreman na igru, iako na trenutke izgubi kontrolu nad emocijama (okidači su u njegovom slučaju djevojka Tamara, jednako kao i uspomena na neko bezbrižnije doba i autentičniji Split). Petar Salečić kao Marino Borovina utjelovljuje tihu, staloženu prisutnost u ekipi, pružajući dozu nostalgije, ali i humora pjesmama koje pjeva. Ima i on svoje okidače koji se otkrivaju u trenucima “buđenja” i shvaćanja u što mu se život i grad pretvorio. Lovre Kondža kao neurotični Tomi, personifikacija je lika kvartaša, i u njegovoj se izvedbi humor zaokružuje u izvrsnoj kombinaciji replika, mimike i scenskog pokreta. Tomija ne možeš uhvatiti “ni za glavu ni za rep”, i na trenutke djeluje kao da će pod silnom, eksplozivnom energijom i sam ubrzo izgoriti, samo da bi vam na samom kraju predstave ponudio lucidan i emotivan monolog od kojega se gledatelj trenutačno osvijesti, progleda i shvati da ova priča nije projekcija neke distopijske budućnosti već da je ono što živimo i čemu se, a tako se barem čini, bespogovorno prilagođavamo prekvalificirajući se za zanimanja uslužnog sektora i preuređujući stambene prostore u smještajne jedinice namijenjene novim turistima.

Dijete našeg vremena može se čitati i kao priča o odrastanju, o ostavljanju dobro nam poznatih, sigurnih obrazaca (“nema više spavanja dokasno, nema kušina koje je mater oprala, nema paprika koje je mater skuvala…”) i u takvom je kontekstu jednako melankolična i bolna, kao što je i kada je iščitavamo kao odu gradu u nestajanju (“nema više mista za popit pivo, kavu, ne mogu vidit Marjan, doć do Peristila…”). U ovoj se predstavi humor i kritika prožimaju takvom dinamikom da će vam se nakon njenog svršetka činiti da se priča tek zakuhava, da je nemoguće da je prošlo preko sat vremena. Helena Petković majstorski je na sceni ispreprela iskustva ovih mladića s pričom jednog grada, ne ostavljajući publici ni trenutak za predah ili gutljaj pića. Nije, doduše, ni glumcima ostavila mogućnost predaha, oni se ne mogu sigurno skriti iza kostima ili scenografije (Danira Matošić Matičević) i, ako je suditi po ovoj predstavi i premijernoj izvedbi, čini se da su splitske kazališne daske bogatije za četiri nova glasa koji će ih svakako obogatiti nasušno potrebnom svježinom.

Dijete našeg vremena progovara svima nam razumljivim jezikom koji crpi iz splitske svakodnevice, ne oslanjajući se tek na humor i karikaturalnost; ova predstava ide korak dalje; ovdje Split nije tek grad-slučaj od kojega se preuzimaju samo samo generalizacije, jednako kao što ni Splićani nisu tek “redikuli” opsjednuti Hajdukom, suncem, morem i ispijanjima kave. Petković i Vuković Splitu su poklonile predstvu koja će ga nasmijati, ali i ugristi tamo gdje boli, tamo gdje smo, čini se, olako pustili da stvari polako izmaknu kontroli. Ispričavši autentičnu priču na zavodljivo zabavan način kao da mu poručuju “dovoljno si dobar, ne moraš se vječno prilagođavati” nekim pogledima i mišljenjima izvana.

Kristina Tešija

foto: playdrama.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s